Ukrupnjavanje stranaka ili – presipanje iz šupljeg u prazno

Sva dosadašnja poltička dešavanja, ne samo u „probosanskom“ bloku, motivirana su isključivo ličnim ambicijama lidera ili „lidera“. Niko nije izašao s jednostavnim programom pozitivne promjene.

Piše: Sead Numanović

Politička scena u Bosni i Hercegovini je sve uzavrelija.

Iako su izbori, ako ih bude, planirani tek za oktobar naredne godine, preslaganja, posebno u tzv. „probosanskom“ bloku, u punm su jeku.

Najnoviji „iskorak“ najavljuje se u objedinjavanju nekoliko malih stranaka.

Najpoznatija od njih, Demokratska fronta, trebala bi se ujediniti s Platformom za progres, Socijaldemokratama BiH, Građanskom strankom i Pokretom socijalne pravde i demokratije.

Željko Komšić, Mirsad Hadžikadunić, Enver Bijedić, Reuf Bajrović i Ivo Komšić trebali bi se okupiti oko jednog političkog subjekta, s jednim vođom i jednim programom.

Ako ovim, dodamo i imena Zlatka Lagumdžije i Zlatka Miletića, dobijamo listu dugo poznatih političkih imena.

Razlog za objedinjavanje je logičan. Pojedinačno, svaka od ovih stranaka isuviše je mala da bi mogla ostvariti iole ozbiljan rezultat.

Opet, pojedinačno, svaki od lidera partije ima neke svoje adute.

Željko Komšić (DF) nada se novom mandatu u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Mirsad Hadžikadić (PzP) bi mu se rado pridružio u kolektivnom šefu države. Prije tri godine postigao je iznenađujuće dobar rezultat, plasiravši se na četvrto mjesto.

Lideri ostalih stranaka iz ove grupacije bi svoje mjesto pod političkim suncem našli u nekom od brojnih parlamenata ove države.

Dobro je da se „probosanska“ politička scena ukrupnjava.

Očigledno je kampanja za opće izbore 2022. godine počela.

No, ukrupnjavanje je iznuđeno. Stoga, do sada, svjedočimo političkom braku iz ličnog računa.

Biračko se tijelo smanjuje, stranaka je sve više, lidera ne manjka.

Ono što fali je – svježina.

Niko – do sada – nije napravio kvalitativan iskorak.

Promjene na čelu novog političkog subjekta su iz postojeće ekipe već dobrano poznatih i u velikoj mjeri predvidivih ljudi. Što bi se u narodu reklo – presipa se iz šupljeg u prazno.

Izlaznost na izbore stabilno pada. Povjerenje u politiku i političare nikada nije bilo manje i trend se ne mijenja. Apatičnost biračkog tijela je sve izraženija. Sva dosadašnja poltička dešavanja, ne samo u „probosanskom“ bloku, motivirana su isključivo ličnim ambicijama lidera ili „lidera“. Niko nije izašao s jednostavnim programom promjene stanja na bolje, kojim će uvjeriti birače, posebno mlade ljude, da se na izbore treba izaći, kofer za Njemačku s kartom u jednom pravcu treba otpakovati i ostati u ovoj lijepoj državi. Niko ne nudi „ono nešto“ što bi privuklo prosječnog Bosanca i Hercegovca da se aktivira, pokrene, bude dio promjena koje vode u bolje.

Sve se vrti oko istog. I tako već decenijama.

I sve onda ostane isto. Dominantne etničke stranke ostaju takve. Incidentne promjene na lokalnom nivou ne odražavaju se ozbiljnije na konačnu raspodjelu političke moći.

Bosna i Hercegovina je preumorna od „lidera“. Novi joj ne trebaju.

Treba joj političar i politika koja će biračima ponuditi jasnu viziju, kratak, ali ozbiljan i brzo ostvariv dokument. Trebaju joj svježe, mlade face, neopterećene političkim talovima i kompliciranim elaboracijama.

Dok toga ne bude, ako se uopće desi, svjedočit ćemo i ukrupnjavanjima, kao usputnoj stanici prema nestanku.