Turska nakon izbora: Hoće li AKP preživjeti post-Erdoganovu eru?

Ono što je jedan od trendova ne samo izbornog procesa u Turskoj već i u svijetu je nerijetko kažnjavanje “političkog establišmenta”. Iako je CHP stranka osnivač Republike Turske i najstarija stranka, preko tri decenije su u opoziciji. Stranka koja se većim dijelom turske historije smatrala strankom establišmenta se retorički gledano uspjela nametnuti kao anti-establišment stranka. Sa obzirom na to da je AKP bez prekida u vlasti preko 20 godina (od 2002.), ona je nužno postala ‘establišmentska stranka’. Tako da je AKP danas gdje je CHP bio decenijama – stranka elite, odnosno pojednostavljeno rečeno, ‘zrela za kažnjavanje’ na izborima. AKP je postala meta za sve što ne valja u društvu, bila za to direktno odgovorna ili ne.

Pokazalo se među dobrim potezima CHP-a je i promjena predsjednika stranke. Ovaj potez se isplatio u rekordnom roku. Ozgur Ozel je od novembra prošle godine novi predsjednik CHP-a. Zbog pohlepe i zaluđenosti dugogodišnjeg predsjednika Kemala Kilicdaroglua stranka je dugo bila talac njegovih ličnih ambicija, te je cijelu vječnost oklijevala ubrizgati potrebnu injekciju svježeg daha. Pokazat će se iznova da promjena izblijedjelih lica u politici se nerijetko isplati. Iako je CHP manje-više prošao kroz proces kadrovske transformacije, čini se da će slično morati i AKP uraditi ukoliko želi spriječiti negativan trend osipanja glasova.

Iako se odavno govori da se u Turskoj polahko formira dvopartijski sistem, sličan onom u SAD-u, ono što je malo ko očekivao je solidan rezultat malih političkih partija. Stranke poput Yeni Refah Parti (stranka koju je osnovao Nedžmetin Erbakan) pokazale su snagu. Ovo je islamistička stranka, koja je na zadnjim općim izborima stala u koaliciju protiv AKP-a. Međutim, sada se pokazalo da ova stranka ima čvrstu bazu, koja pod stegama ideološki šarene koalicije nije dolazila do izražaja u prethodnim izbornim procesima. Razlozi tome su vrlo jasni. Bazu Yeni Refaha čini konzervativno stanovništvo blisko političkom islamu. Na ovim izborima se jasno vidjelo da je koalicija predvođena ekstremno sekularističkom CHP ozbiljno iritirala bazu, što je vjerovatno pretankalo dio glasova ideološki sličnijem AKP-u na zadnjim općim izborima. Međutim, rezultati manjih stranaka ne treba da bune pretjerano, jer opća tendencija ipak ide u pravcu tihe tranzicije ka dvopartijskom sistemu. U prilog tome ide i jako pozicioniranje dvije najveće stranke i dominacija u odnosu na ostale stranke. Sve u svemu, ipak su ovi izbori, kao i zadnjih nekoliko, bili stratosfersko nadmetanje između dvije stranke, AKP-a i CHP-a.

Ovogodišnji lokalni izbori su otvorili nekoliko ozbiljnih pitanja za budućnost. Sa obzirom da se još jednom dokazalo kako sama ličnost predsjednika bolje stoji u percepciji turskih glasača nego njegova stranka, prvo ozbiljno pitanje koje se nameće već godinama je, da li AKP ima odgovor za post-Erdoganovu eru? Ovo pitanje dobija na važnosti naročito što je Erdogan na zadnjim općim izborima rekao da se više neće kandidirati na poziciju predsjednika. Naročito situaciju usložnjava činjenica da je novi Ustav izglasan 2017. koncentrirao moć u rukama Predsjednika. Ukoliko bi se ponovilo nešto slično na narednim općim izborima 2028. godine i ukoliko su ovi lokalni izbori indikator post-Erdoganove AKP, onda se nameće ozbiljno pitanje kakvu Tursku ćemo gledati nakon 2028. godine. S obzirom na njenu geopolitičku bitnost, ovo pitanje prevazilazi nacionalne granice ove države i tiče se šireg geografskog pojasa od Bliskog istoka do Balkana.

Ono što je postalo više nego jasno je da ekonomija dominira politički narativ i da će pobjednik narednih izbornih ciklusa biti upravo ona stranka koja ponudi izlaznu strategiju iz monetarne krize. Upravo je ovo pitanje davne 2002. godine dalo vjetar u leđa AKP-u koji je implementirao politiku fiskalne discipline Kemala Derviša koja je tada riješila pobješnjelu inflaciju. AKP je upravo na talasu tih reformi od Turske napravila ekonomsko čudo. Nema dileme da će potraga za ‘novim ekonomskim čudom’ biti dominantna tema narednih izbornih ciklusa.

U kontekstu smanjene izlaznosti i promjene demografske strukture biračkog tijela, stranke će morati pronaći nove načine da angažuju birače, posebno one mlađe. Ekonomski oporavak, rješavanje pitanja imigracije, te prilagodba ideoloških platformi modernim vrijednostima postat će ključni faktori u osvajanju i zadržavanju političke moći u Turskoj. Globalističke moderne teme za globaliziranu i modernu Tursku. Onaj ko prvi adresira i odgovori potrebama nove Turske bit će novi vladar političke scene.