U ratu u kojem je i najmanji šapat bio značajan za preživljavanje, a zvuk granate znak za skrivanje, Hasan Muškić je kao sedmogodišnjak prizore prije i tokom genocida u Srebrenici vidio, ali ih nije mogao čuti ili govoriti o strahu koji je osjećao. Znao je da mora bježati kad i drugi to čine. Njegovo svjedočanstvo je najtiše sjećanje na srebrenički genocid, ispričano pomoću znakovnog jezika.
Prve scene rata kojih se Hasan Muškić sjeća jesu intezivnija granatiranja sela oko Cerske već 1993., kada je imao svega pet godina. Nije ih mogao čuti, ali ih je osjećao tijelom, a očima shvatao šta su strah, patnja i smrt.
“Ovdje oko kuće gdje smo se igrali, čim bismo vidjeli da je granata pukla, osjetio sam neke vibracije, vidio bih ljude kako trče i bježe, znao sam da je to neka opasnost, pa sam i ja bježao. Oponašao sam ljude, sve što su oni radili, radio sam i ja”, objašnjava on dok pokazuje rukama kako je osjetio vibracije.
Hasan je rođen bez ikakvih poteškoća, ali je nakon medicinskog zahvata u ranoj dobi ostao bez sluha i mogućnosti govora. U razgovoru on se koristi znakovnim jezikom koji za novinare tumači njegov brat Šemsudin, iako, uz njegovu želju za razgovorom, ekipi Detektora gotovo da i nije trebala pomoć.
Nikada se tokom rata nije odvajao od braće ili majke, zbog straha da će mu život biti u opasnosti jer ne može da čuje i govori. Dok pokušava opisati količinu straha koju je osjećao tada, Hasan se rukama čvrsto grli i pokazuje novinarima jezu na koži koju je stalno imao.
Odrastanja u Cerskoj se sjeća po neimaštini.
“Nismo imali dovoljno hrane da jedemo, ni dovoljno odjeće i obuće. Ali prvo čega se sjećam jeste da se ipak meni odvajalo prvom od sve djece da ja mogu jesti”, prisjeća se.
Nakon što je obližnja sela 1993. godine zauzela srpska vojska, a kuće do temelja spaljene, Hasan je s porodicom napustio rodnu Cersku. Zajedno s većom grupom ljudi koja se okupila iz Cerske i obližnjih sela, uputili su se prema Konjević-Polju, a potom i Srebrenici. Sjećajući se tog dana, kaže da mu nije bilo najjasnije zašto to rade, niti su mu tada njegovi znali objasniti.
“Nisam čuo ni znao ništa, ali sam vidio da su ljudi polako hodali i pokazivali da budemo tihi, pa sam i ja tako radio. Vidio sam da su se držali jedni za druge, pa sam i ja uvijek držao majku ili brata za majicu”, ispričao je Hasan, dodavši da je s napuštanjem Cerske zauvijek izgubio djetinjstvo i bezbrižnu igru.
Sigurna zona i nesigurno djetinjstvo
Grčeći lice i pokušavajući vratiti davna sjećanja na život u Srebrenici, Hasan nevoljno odgovara, jer mu se vraćaju slike straha i patnje koju je vidio na drugim ljudima. Jedan od naizgled sretnih trenutaka dječije igre tokom fudbalskog turnira na poligonu u Srebrenici, 12. aprila 1993. prekinule su četiri granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS) koje su ubile 105, a ranile više od 100 civila.
“Bilo me je strah, prepao sam se, nisam znao gdje trebam ići. U školi u blizini poligona su živjeli naši rođaci, očev rođak je brzo mene uzeo i sklonio na sigurno u školi. Taj rođak je kasnije ubijen u genocidu, nije se uspio spasiti”, prisjeća se on i dodaje kako je osjetio vibracije granata, te vidio krv i ranjene ljude.
Njegov brat Šemsudin, stariji samo godinu od njega, i sam je bio dijete tokom rata, a od Hasana se, kaže, vrlo rijetko razdvajao, jer su bili najviše povezani. Kada bi išao po vodu ili hranu s bratom, Hasana bi ostavljali s majkom. Taj odlazak po vodu ni danas ne može da zaboravi.
“Pale su dvije-tri granate, i tad sam prvi put s bratom vidio da je neku ženu na licu mjesta ubila. Nije da ti ne znaš šta je, vidiš, ne pomiče se, krv se vidi”, prisjeća se Šemsudin događaja koji mu je ostavio traumu do danas.
On ima tri sina uzrasta sličnog njihovom tokom rata, i u njima najbolje vidi propušteno djetinjstvo.
“Bilo je teško i strah… Bio si dijete, treba da se igraš, da se družiš, da odrastaš, ti si bio u nekom strahu hoćeš li preživjeti od kuće do vode, igrališta, hoće li neko baciti granatu, hoće li pucati u tebe”, kaže Šemsudin.
Neraskidiva ljubav prema Holanđanki Monique Bergman
