Piše: Damir Rastoder
Gruzija, Srbija i Slovačka su zemlje sa najmasovnijim protestima danas u Evropi.
Naravno da su razlozi masovnog bunta građana različiti, ali im je zajednička istrajnost, mladost, kreativnost i energija protestanata.
Posebno su zanimljivi oni u Srbiji.
Zato što ih niko nije očekivao.
Čak i sada dok ih pratimo iz Sarajeva i Podgorice izgledaju kao da se dešavaju na nekoj drugoj planeti.
Iskreno rečeno, do jučer se činilo da je Vučićeva Srbija "izgubljen slučaj", zapušteno i podijeljeno društvo i država sa trajno razorenim institucijama.
Mnogo sklonija diktaturi nego demokratiji.
Neuporedivo bliža Rusiji nego Evropi.
Država kojom slovom i brojem vlada jedan jedini čovjek.
A onda su se desili studenti.
Za koje su svi smatrali da ih ništa živo ne zanima osim mladalačkih strasti i interesovanja karakterističnih za nove generacije.
Do pojave studenata i njihovih protesta činilo se bar nama u Sarajevu, da je vlast Aleksandra Vučića čvrsta i neupitna i da će vladati Srbijom onoliko dugo koliko on bude želio.
Opozicija praktično nije postojala, a međunarodna zajednica mu je bila potpuno naklonjena.
Ove prve je razorio dugogodišnjom kampanjom, a druge je prigrlio uz sebe na najefikasniji mogući način-davao je svakom ono što od njega traže.
Nijemce je "kupio" litijumom, Francuze Rafalima, Amerikance Kosovom i prodajom oružja Ukrajini, Ruse - neuvođenjem sankcija, Kineze putevima i prugama koje grade po Srbiji, Arape-Beogradom na vodi...
Diplomate nižeg ranga poput brojnih evropskih, ambasadora Hilla, Escobara, Grenella i mnoge druge, znane i neznane, kako tvrde u Beogradu, debelo je nagrađivao za svoje misije i lukrativne usluge.
Šlag na torti bio je i dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD.
Uz druge desničare koji su pobjeđivali širom Evrope, a koji su Vučićevi prirodni saveznici zaista je utisak o njegovoj nepobjedivosti bio opravdan.
Tako se bar činilo kad stvari posmatrate iz pristojne udaljenosti.
A onda se desila novosadska tragedija u kojoj je živote izgubilo 15 ljudi. Srušila se nadstrešnica na željezničkoj stanici koja je rekonstruirana i zvanično otvorena samo pet-šest mjeseci prije pada. Za to je plaćeno čak 65 miliona eura, iako srbijanski stručnjaci tvrde da je realna vrijednost radova 15 miliona.
Po starom običaju i ustaljenoj praksi, Vučić stupa na scenu.
Uslijedila su objašnjenja koja ovoga puta "nisu pila vodu".
Vučić je svakim nastupom očito sebi skakao u usta.
Ne kune me majka što se kockam, nego što se vadim, je stara narodna izreka koja najbolje oslikava Vučićevo ponašanje u tim trenutcima.
Svako novo obraćanje bilo je zapravo pucanje u vlastitu nogu. Umjesto da smiruje situaciju i spušta tenzije vladar Srbije se inatio i svađao sa svakim ko bi mu postavio i najlogičnije pitanje vezano za nesreću. I ne samo on, već i svi njegovi čauši su se utrkivali ko će više ocrniti opoziciju, novinare, studente i druge kritičare.
Tu Vučić pravi početničku grešku, karakterističnu za političare-amatere.
Previdio je da, ovoga puta, protivnik nije neki Đilas i drugi opozicionari, već neki nepoznati mladi ljudi i studenti.
Što je još važnije, a to je vrlo vjerovatno i ključni razlog za uspjeh ovih protesta, strah od Vučića postao je manji od straha ljudi za vlastite živote.
Svako je sebe i svoje bližnje mogao zamisliti pod nekom nadstrešnicom.
Kao kula od karata se u jednom danu srušio mit o Vučićevim graditeljskim poduhvatima.
U svim tim zgradama, putevima, mostovima..., ljudi su prije vidjeli opasnost nego konkretnu korist za svoj život. Šira javnost postala je svjesna da je u svim tim projektima ugradnja bila važnija od izgradnje.
