Piše: Sanin Mirvić
Sarajevo je dugo vjerovalo da je Turska prirodno i sudbinski vezana za Bosnu i Hercegovinu. Ovo uvjerenje temelji se na historiji, emotivnim simbolima, kulturnim vezama i političkom kapitalu koji je Ankara godinama gradila kao zaštitnik i partner. Danas se savremena diplomatija više oslanja na interese i stratešku predvidivost nego na osjećaje ili sjećanja.
Ovaj raskorak između emocija i pragmatizma objašnjava zašto turski zvaničnici sve rjeđe biraju Sarajevo za ključne odluke, a bosanskohercegovačka politika ostaje po strani u važnim regionalnim procesima. Time se nepotrebno rizikuje odnos sa važnim saveznikom i regionalnom silom.
Promjena se najbolje vidi po tome što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posljednji put posjetio Sarajevo u septembru 2022. godine, što je bila njegova deseta posjeta Bosni i Hercegovini u svojstvu premijera ili kasnije predsjednika. Od tada je Ankara ostala prisutna na Balkanu, ali je pažnju preusmjerila na trilateralne mehanizme, regionalne platforme i sastanke na većim konferencijama. Gradovi poput Dubrovnika, Istanbula i ponekad Beograda postali su novi centri odlučivanja. Sarajevo nije potpuno isključeno, ali je izgubilo status glavnog fokusa.
Ova promjena pokazuje i novu generacijsku logiku u turskoj diplomatiji. Bivši ministar Mevlüt Çavuşoğlu bio je poznat po gestama, ritualima i čestim posjetama Sarajevu koje je posjetio čak šest puta u toku dva odvojena mandata. Aktuelni ministar Hakan Fidan ima drugačiji pristup. Za njega je važniji konkretan rezultat nego javna slika, a takvi rezultati se lakše postižu u zatvorenim, tehničkim formatima nego u glavnom gradu, gdje svaka izjava ili gest može postati tema za medijske i političke sukobe.
Od “bratskog narativa” ka menadžmentu prostora
Turska diplomatija pod Fidanovim vodstvom ostaje ambiciozna i osjetljiva na pitanja statusa, ali sada djeluje samostalno i s racionalnim pristupom. Ankara više ne osjeća potrebu da svoju prisutnost pokazuje čestim posjetama regionalnim prijestolnicama. Umjesto toga, njen utjecaj je trajno i sistematski ugrađen u platforme koje sama stvara i nadzire. Ovaj pomak prema strateškoj samostalnosti i promišljenom djelovanju temelji se na institucionalnim reformama i jačanju obrambenih kapaciteta. To omogućava Turskoj da vodi vanjsku politiku precizno i dugoročno efikasno.
Ova transformacija ima dvije ključne posljedice.
Prvo, turska diplomatija sada koristi jedinstven pristup prema različitim zemljama, bez velikih prilagodbi. Inicijative poput 'Balkanske mirovne platforme' u Istanbulu, trilateralni mehanizmi, poput dubrovačkog iz 2024 i drugi regionalni formati služe Ankari za okupljanje partnera i kontrolu dnevnog reda. Drugo, savremena turska diplomatija izbjegava rizik.
Posjete i potezi se planiraju samo kada je politička korist jasna, a rizik minimalan. Fidanova diplomatija izbjegava situacije gdje bi Turska mogla izgledati kao da zauzima stranu u tuđim sukobima. Ako inicijativa ne donosi jasan dobitak ili nosi veliki rizik, nije prioritet.
U ovom novom, racionalnom okruženju, Sarajevo se Turskoj čini sve složenijim i manje predvidivim partnerom. Iako njegov strateški značaj možda nije smanjen, danas je u diplomatiji predvidivost jednako važna kao i prijateljstvo.
Ovdje leži neugodna istina koju političari u Bosni i Hercegovini teško prihvataju: Sarajevo nije zapostavljeno jer je zaboravljeno, već zato što se pokazuje kao nepouzdan i rizičan domaćin za velike političke investicije. Danas kapital u diplomatiji ide tamo gdje se rizik kontrolira, a ne gdje stalno nastaje.
Epizoda 1: Ambasador kao test zrelosti
