Piše: Almasa Hadžić
Danas je otkazano okupljanje četnika planirano za 13. mart u Višegradu.
Oni koji se pitaju „otkud odjednom“ ne trebaju mnogo mozgati:strah je karakteristika četnika kad su u manjini.
Bilo je to, čini mi se prije sedam, osam godina. Danima me je telefonom uznemiravala neka budala, prijeteći da će me „odraditi“ kad dođem u Rs, jer ja, tvrdi, „mrzim Srbe“, pišem protiv Četničkog ravnogorskog pokreta, pišem o genocidu u Srebrenici itd.
Obećao je i da će mi „iščupati pjevalo“ „prebiti noge“ kad krenem put Srebrenice, da zna gdje mi sinovi studiraju, pominjao mi je i majku i mrtvog oca i „balijsku fameliju“.
Nisam prijavljivala policiji. A i zašto bih?!
Svjesna da je riječ o osobi bez osnovnog znanja o bilo čemu, osim o mržnji oblikovanoj po pravilima čopora, dala sam se u potragu za vlasnikom telefonskog broja s koga me je „borac za srpsku stvar“ kako je sebe prestavio, zvao.
Nedugo poslije saznala sam o kome je riječ i da je iz Bratunca.
„Borac“ je bio pripadnik Četničkog ravnogorskog pokreta, ohrdana, nepismena, ulojana, srednjovječna spodoba, četnik u pravom smislu te riječi.
Kukavica.
Ni mjesec dana nije prošlo od njegove posljednje telefonske prijetnje, fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko i ja vozili smo se prema Srebrenici.
U Bratuncu, na vratima jedne kafane ugledali smo dotičnog i zaustavili se u namjeri da uđemo u kafanu.
„Borac“ je odjednom nestao.
Ako me pitate kakav je, ko je, riječ je o osobi koju smo redovno gledali među okupljenim četnicima u Višegradu, koji veličaju četničke zločine i zločince.
Ustvari i on, kao i mnogi kao on, dio su postdejtonskog četničkog folklora koji se godinama vucara po manastirima oko Srebrenice, Šekovića, Bijeljine itd, a koji svake godine u Višegrad dolaze da, pored spomenika zločincu Draži Mihajloviću,slave vlastite i zločine svojih porodičnih i ideoloških predaka.
Da slave svoju ljudsku nečast, koju, na nesreću naroda iz kojeg dolaze, uporno pokušavaju pretvoriti u nacionalnu čast.
Stari su, ohrdani, zadrigli u svojoj moralnoj prljavštini, ali i uporni u namjeri da na temeljima četničke ideologije odgoje podmladak za neka buduća zamišljena klanja i ubijanja.
Bošnjaka, prvenstveno.
Četnička okupljanja u Višegradu, na kojim se godinama uz gusle i „zborovanje“ proslavljaju junaci zla iz Drugog svjetskog rata i agresije na BiH iz devedesetih godina, nacionalna su sramota srpskog naroda, ali i države Bosne i Hercegovine.
Može li iko zamisliti da se nekad, u nekoj državi, u Poljskoj, naprimjer, okupe potomci i sljedbenici mučitelja iz Aušvica i drugih stratišta nevinih ljudi širom Evrope, kako bi klicali nacističkim vođama Hitleru, Goeringu i ostalim.
Ne može, naravno.
Ali, nažalost, u Bosni i Hercegovini, u njenom entitetu Rs, to se, bez ikakvih zapreka moglo događati.
Ustvari, moglo je, izgleda, sve do danas kada su, organizatori najavljenog četničkog okupljanja u Višegradu iznenada otkazali slavlje u čast ratnog zločinca Draže Mihalovića i njegovih sljedbenika.
To da pomen „voljenom Čiča Draži“ otkazuju „zbog novonastale i pogoršane situacije u svijetu i našem okruženju“, četnici su slagali. Slavlje je otkazano iz straha od prisustva međunarodnih snaga u BiH koje, itekako dobro razlikuju zločince od onih koji to nisu.
A na okupljanjima u Draževini u Višegradu, uvijek se zločinaca lopatom moglo nakupiti.
