Šovinistička histerija na ulicama Crne Gore

Nacionalistička histerija, koja u posljednje dvije godine odjekuje Crnom Gorom, sa sobom, baš kao i prije 30 godina, nosi pečat beogradskih ideologa stvaranja velike Srbije, danas, „srpskog sveta“.

Piše: Almasa Hadžić

Sudeći po najnovijim dešavanjima u Crnoj Gori, tačnije u Pljevljima, gdje su, zbog imenovanja Bošnjaka, Harisa Đurđevića, na mjesto načelnika lokalnog Centra bezbjednosti, organizirani protesti, nacionalističko-litijska mržnja ponovo je iskipjela na ulice Crne Gore.

„Ustala je Sparta srpska, neće ovo biti Turska“ grmjelo je pljevaljskim ulicama, a organizatori, očekivano, bili su politički subjekti, tačnije partije koje čine vladajuću većinu u Crnoj Gori, čiji su lokalni emisari istog dana zatražili da se obustavi Đurđevićevo imenovanje.

I ikonografija i „muzički repertoar“ i sva šovinistička histerija koja je tutnjala pljevaljskim ulicama, neodoljivo je podsjećala na skorašnje litije, samo, ovog puta lišene svešteničkih mantija, što sve skupa, nije umanjilo neskrivenu mržnju spram svega što nije „njihovo“, tačnije što ne pripada njihovoj naciji i vjerskom svjetonazoru.

Poruka da ne treba dozvoliti Bošnjaku, tačnije, muslimanu, da stoji na čelu neke institucije, bila ona na lokalnom ili državnom nivou, bila je očigledna.

Nacionalistička histerija koja već skoro dvije godine bukti Crnom Gorom, za generacije koje sada žive, ekspanzija je mržnje viđene još prije 30 godina samo što su se sada akteri promjenili.

Na sceni su, naime, potomci onih koji su početkom devedesetih, iz Crne Gore odlazili na ratišta širom tadašnje Jugoslavije, ubijali sve što nije njihove nacije i vjere, pljačkali, silovali šta su i koga stigli počev od Dubrovnika, do Vukovara, Foče, Kalinovika, Višegrada, Srebrenice...

Kao jučer da je bilo, kada sam zadnjeg dana novembra 1991. godine, na Autobuskoj stanici u Trebinju gledala iste scene, kakve su prije dva dana viđene na ulicama Pljevalja, samo tada potpomognute zloslutnim rafalima kalašnjikova kakvi su godinu dana kasnije, s pečatom takozavanih „crnogorskih rezervista“, odjekivali po istočnoj Bosni.

„Dubrovnik je naš“, „sprem'te se sprem'te“, „neće ovo biti Turska“ odjekivalo je, tada, iz pijanih grla crnogorskih rezervista, čiji su sinovi i unuci, evo, trideset godina kasnije, izmilili na ulice crnogorskih gradova u kojima, bez mogućnosti da kao nekad izađu van granica svoje države, sada pozivaju na etničko čišćenje svih segmenata crnogorskog društva. A potom i države.

Najnoviji protesti u Pljevljima, kao i oni prije njih u Beranama, svako malo ispisivanje poruka mržnje po gradovima Crne Gore u kojima većinski žive muslimani, još uvijek su samo u sferi njihovog verbalnog zastrašivanja.

Prošetamo li kroz historiju, redovno takva zastrašivanja okončavana su ili njihovim masovnim ubijanjima ili progonima, bez obzira da li se ti muslimani deklarirali kao Bošnjaci, Crnogorci, Albanci ili bilo kojom drugom etničkom pripadnošću.

Jer onima koji su u Pljavljima prizivali „srpsku Spartu“ ne smeta imenovanje načelnika Centra bezbjednosti, već im smeta što je taj načelnik Bošnjak – musliman.

Sve je već viđeno i doživljeno.

Zasad na šovinističko orgijanje svojih političkih sljedbenika nema odgovora ni trijeznog ni pijanog (više pijanog!) premjera Vlade Crne Gore Zdravka Krivokapić , kao ni prvog do njega, samoproglašenog donosioca demokratije u Crnoj Gori, Dritana Amazovića.

Gledaju i šute.

Narod bi rekao „u šutnji je spas“.

Tačnije: odobravanje.