Slavenski koridor: Kako su Česi i južni Slaveni željeli obuzdati Njemačku i Mađarsku

Masaryk , međutim, morao je odnose između Italije i Čehoslovačke tretirati s krajnjim oprezom. Slovenska javnost polagala je velike nade u savezništvo s Česima, ali zbog međunarodnih interesa nije Prag nije previše radio na pomoći slovenskoj strani. U prvom planu čehoslovačko-jugoslavenskih odnosa svakako je bilo pitanje Londonskog pakta i stvaranja novih granica, ali su Česi davali prednost talijanskim interesima.Za Čehe je italijansko-jugoslavenski sukob bio posebno važan u vezi s Jadranom, a tu su se čehoslovački interesi brzo ukrstili sa slovenskim (odnosno jugoslavenskim).

U januaru 1919. u predgrađu Pariza započela je mirovna konferencija,  koja je trebala potpuno rekonstuirati (srednjo)europski prostor, a glavnu su riječ imale Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska i Italija, ali nisu imale isti poglede i ciljeve.  U Wilsonovim očima Italija nije bila popularna jer je imala velike teritorijalne zahtjeve. SAD se oslanjao na Wilsonove tačke i zalagao se za Ligu naroda. 

Britanija je željela postići ravnotežu snaga u Europi, a Francuska je željela oslabljenu Njemačku (Rusija koja je bila usred građanskog rata bila je isključena iz pregovora). U takvoj atmosferi zahtjevi "malih" naroda (u mjeri u kojoj nisu odgovarali politici velike četvorke) gurnuti su na marginu. Jedna od takvih težnji bila je uspostava čehoslovačko-jugoslavenskog koridora, što je bila jedna od želja čehoslovačke i jugoslavenske strane, koji je zbog poljsko-češkog spora pao u vodu. Štampa kod južnih Slavena pratila je početak konferencije opširnim pismom o planiranom koridoru, govoreći kako je potrebno razdvojiti "prijatelje" Nijemace i Mađare, "da nas opet ne počnu grliti kao stoljećima prije". 

Granica koriodora išla bi u Štajerskoj od potoka Dobre uz potok do ušća Rabe; rijekom Rabom do ušća Labnice; do Požuna onda staru granicu, samo što bi posve njemačko selo Edelstahl bilo pripojeno Austriji. Granica s Mađarskom trebala je ići tako da bi Jugoslavija došla sve do Javrina (Györ), granica bi bila do ušća Rabe u Dunav, a granica bi išla Dunavom do Požuna. Unatoč činjenici da Masaryk nije prisustvovao konferenciji, pozorno je pratio aktivnosti čehoslovačke delegacije koju su predvodili premijer Karel Kramar i ministar vanjskih poslova Edvard Beneš. 

Beneš je  naredio izradu precizne karte teritorija kojim je trebao ići koridor između Čehoslovačke i Kraljevine SHS. Od svojih kolega (potpukovnika Rudolfa Kalhousa, statističara i demografa .Antoniha Bohača, geografa Viktora Dvorskyja i profesora vodotehnike na tehničkoj visokoj školi u Brnu .Antonina Smrčeka) zahtijevao je, među ostalim, stratešku analizu, podatke o etnografskom sastavu stanovništva, detaljne statistike o privrednom stanju i o mogućnostima željezničkog povezivanja Bratislave, Trsta i Rijeke.

Koridor je inače planiran u zapadnom dijelu Podunavlja, ali bi prolazio kroz četiri mađarske administrativne jedinice  (Moson, Šopron, Vas i Zala), koje su bile nacionalno mješovite. Sjeverna i južna "granica" koridora bile su jasne (Dunav na sjeveru, Prekmurje i Međimurje na jugu). Zapadna bi granica također slijedila staru austrougarska granica, a na istoku granica s Mađarskom presijecala bi spomenute okruge. 

Masaryk i Beneš, za razliku od Kramara, koji su u svojim planovima koridor prepustili južnim Slavenima, predvidjeli su njegovu teritorijalnu podjelu. Inače, prema češkom planu predstavljenom na konferenciji, koridor je imao površinu 9.487 km2 sa 780.958 stanovnika (od toga 304.740 Mađara, 255.179  Nijemaca, 141.860 Hrvata, 72.400 Slovenaca (uključujući Prekmurce) i 2.642 Čehoslovaka).

 S druge strane, s jugoslavenske strane plan koridora izradili su Jovan Cvijič, profesor geografije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, i Josip Lakatoš, novinar, publicist i urednik. Lakatoš je početkom 1919. objavio i knjigu Jugoslavija u svjetlu statistike, u kojoj je (uz Trst i Baranju) branio ideju koridora. Koncept koridora razvio je i francuski doktor i antropolog Arthur Chervin  (on je svoju ideju prvi put iznio 1915. u knjizi LAtriche et leHongrie de demain, gdje je smatrao da slavenska veza zapad-jug (preko koridora između Čehoslovačke i Jugoslavija) bila bi najveća garancija za europski mir, za odvajanje Nijemaca i Mađara i za uspostavu svojevrsne slavenski koridor podupirao je i pariški slavist i historičar Ernest Denis u svom djelu La guerre (1915.). 

 Ako su sjeverna, zapadna i južna granica koridora bile neproblematične, koncepti su se razlikovali u opsegu na istočnoj granici. Čak je najveći dio teritorija na istoku koridoru dodijelio Chervin, a najviše na zapadu Lakatoševa ideja (prema kojoj bi koridor imao najmanje mađarskog populacija). Prema njegovoj zamisli, slavensko stanovništvo na koridoru imalo bi najveći udio od svih prijedloga (od preko 320.000 stanovnika, 68.214 - 21% Mađara, 148.168 - 46% Nijemaca i 104.374 - 33% Slavena - uglavnom Hrvata i Slovenaca) . Glavna svrha koridora bila je razdvojiti Nijemce i Mađare, čime bi se spriječila moguća obnova Austro-Ugarske, a s druge strane, ovaj bi manevar spojio sjeverozapadne i južne Slavene. 

Čehoslovačke novine već su stvarale dojam da će koridor, "100 km širok i 200 km dug" s približno 400.000 stanovnika, uskoro biti realiziran. I jugoslavenska je politika prije "saslušanja" na konferenciji bila prilično optimistična. Beneš je početkom febraura ispred "Vijeća desetorice" u memorandumu  iznio je čehoslovačke teritorijalne zahtjeve (koje je potom preuzela Komisija za čehoslovačke poslove). Memorandum je u tački 5. predviđao odvajanje Nijemaca i Mađara, neposredno susjedstvo Čehoslovačke s južnim Slavenima. 

Važan faktor u stvaranju koridora bio je i izlaz Čehoslovačke na Jadransko more. Tako je u memorandumu koji je češka strana pripremila  jasno definirana (ekonomska) veza Čehoslovaka s Jadranom. Čehoslovački planovi su uključivali povezivanje Praga i Bratislave s Trstom i Rijekom, a to su željeli postići kroz koridor koji bi (susjedski) povezivao Čehoslovačku i Kraljevinu SHS. Sa m koridor mogao je pripasti Čehoslovačkoj, Jugoslaviji ili je mogao biti internacionaliziran. 

 S druge strane, Jugoslavenska pododsjek također je počeo pripremati materijal. Sastanci su održani u hotelu Campbell na Avenue de Friedland u Parizu. Podsekcijom je predsjedao dr. Nik Zupanič, inače tehnički delegat na konferenciji koja se prvi put sastala 18. februara (O koridoru se prvi put raspravljalo 1. marta, a Lakatoš je dobio zadatak da pripremi izvještaj. 

No razvoj događaja već je krenuo u neželjenom smjeru. Kad je početkom janaura 1919. Josip Ferfolja, predstavnik Slovenskog narodnog vijeća, razgovarao s Masarykom, čehoslovački predsjednik (koji je znao da će Trst pasti Italiji kao ratni plijen) rekao mu je da se Jugoslaveni trebaju boriti za Dalmaciju, a ne za Trst. Bio je svjestan da Italija ima prejake "karte", zbog čega službena češka politika nije mogla u potpunosti podržati jugoslavenske zahtjeve i želje. Vjerovatno je isto mislio i za koridor. Unatoč tome, češka i jugoslavenska politika i dalje su računale na njega, iako su se sastanci "Antante" definirali protiv koridoa već krajem februara.  Krajem marta i Nacionalna skupština u Pragu usvojila je posebnu izjavu o nužnosti koridora, a praške novine Narodni listy objavile su opširan članak s planom koridora. 

No, pitanje koridora "palo je u vodu" u Versaillesu krajem istog mjeseca. Čehoslovačka politika, koja je najgorljivije težila koridorima, mogla se nadati jedino potpori Francuske (koja je željela oslabiti Njemačku) među svojim saveznicima, dok je Italija (iako je tijekom rata podržavala Čehe i Slovake) bila otvoreno protiv. Drugi su bili ravnodušni. 

Tako je komisija za čehoslovačke poslove 12. marta svoje zaključke sažela u izvještaju i podnijela ih  teritorijalnoj komisiji . S jugoslavenske strane koridor kao takav nije se ni pojavio na dnevnom redu, već se na jugoslavenskoj strani taj koridor nije ni pojavio na dnevnom redu.

Amerikanci su izvorno zauzeli etnografski stav, Englezi su upozoravali na opasnost koridora tzv. vojnog gledišta, a talijanska je delegacija odbacila bilo koji takav zahtjev jer je smatrala da bi to u budućnosti štetilo talijanskim interesima ako bi bili u širem dodiru s Jugoslavenima. Samo je Francuska zastupala i podržavala naš stav. Osobito su francuski vojni krugovi uvidjeli važnost koridora. U takvim okolnostima rješenje pitanja koridora već je bilo sahranjeno. Unatoč tome, Vrhovni savjet je razmatrao ovo pitanje, ali ga je odbacio." Zapravo, koridor na konferenciji "sudarao" se s hrpom važnijih problema, tako da su "kreatori" nove europske karte nisu izdvajali previše "pažnja".

 “Manifestacije” vezane za ideju koridora nastavile su se događati, posebno na čehoslovačkoj strani, unatoč njegovom  neuspjehu. Tako se Narodni list u aprilu nadao da će se koridor "vratiti na dnevni red kada se na mirovnoj konferenciji pozabave problemima velikih saobračajnih pitanja". Češki državni sekretar Jan Semeräd objavio je članak u aprilskom izdanju praške Jugoslavije u kojem "pozivao na rješenje talijansko-jugoslavenskog sukoba za dobrobit Jugoslavije kao cjeline, uključujući i za uspostavu teritorijalnog koridora između Čehoslovačke i Jugoslavije, budući da je upozoravao da će bez njega Čehoslovačka za nekoliko godina pasti u njemačku interesnu sferu. 

Sličnog je mišljenja bio i na sastanku Trgovačko-industrijske komore Praga 20. jula, na kojem se uglavnom razgovaralo o privrednoj saradnji s Jugoslavijom i zauzeo jedinstven stav o nužnosti koridora. U Sloveniji je situacija bila više "sanirana". Budući da se čini da je "želja" jugoslavenske politike prema koridu općenito bila nešto manja nego u Čehoslovačkoj, ne čudi da su i slovenske novine zauzimale sve realnije stavove. 

Iako je pitanje koridora (osobito na čehoslovačkoj strani) bilo aktualno do jeseni 1921., sve (realne) nade u ovu zapravo su okončani ugovorom iz Saint-Germaina u septembru 1919. Umjesto toga, Čehoslovačka i Jugoslavija već su osnovale Malu Antantu u augustu 1920. (Treća članica bila je Rumunija), koja je osnovana uglavnom iz straha od revanšizma u ratom poraženim zemljama. Tom političko-obrambenom zajednicom, koju je kasnije podržala i Francuska, i Čehoslovačka i Jugoslavija krenule su nešto drugačijim putem od onog kojim bi išle uspostavom koridora, a odluka velesila utjecala je i na samu sliku srednje Evrope.