Piše: Slaven Kovačević
Ovih nas dana, opet, kao što je to, uostalom, postalo izrazom prakse Visokog predstavnika, on opet šokira svojim nevjerojatnim interpretacijama o Daytonskom mirovnom sporazumu (puni naziv je: Opći okvirni mirovni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), a onda iz toga i njegove interpretacije o obliku državnog uređenja u Bosni i Hercegovini, što je po njemu federalno, a to nije tačno, pa sve do toga kako riješiti pitanje državne imovine.
U vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, ne želeći uzeti Visokom predstavniku ovlasti konačnog tumača civilnog aspekta sporazuma, ipak, moram reći samo dvije stvari. Prva stvar, odnosi se na to da je to sporazum vidno pisan terminologijom anglosaksonskog prava što je, izgleda, suviše komplicirano za oblikovanu svijest Visokog predstavnika na način da je on u cijelosti podređen germanskoj verziji kontinentalnog prava, što je, recimo i to, potpuno drugačija ideja od francuske škole kontinentalnog prava. Dakle, svako ko hoće da se bavi Daytonskim mirovnim sporazumom, mora ga tretirati unutar anglosaksonskog pravnog izričaja, kao što je to naprimjer termin „vladavina prava“ (engl. Rule of Law) što nije sinonim za „pravnu državu“ (a ni za vladavinu zakona) već, ipak, nešto malo drugačije. U Ustavu Bosne i Hercegovine, koristi se termin „vladavina prava“ dok Visoki predstavnik uporno govori o pravnoj državi ili kako to germansko kontinentalno pravo kaže „Rechtsstaat“ iako je vladavina prava mnogo širi termin od pravne države.
Druga važna stvar, odnosi se na to da su Daytonski mirovni sporazum potpisale učesnice u ratu: Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija, što jasno govori da ovdje nije bio građanski rat, već međudržavni oružani sukob, u kojem su postojali, kako to presuđuje Međunarodni krivični sud iz Haaga (ICTY) elementi agresije susjednih zemalja kroz različite vidove udruženih zločinačkih poduhvata. Osim toga, sve međunarodne sporazume implementiraju oni koji su ga potpisali, što bi onda trebalo značiti da se Daytonski mirovni sporazum implementira u pravnom sistemu Republike Bosne i Hercegovine, kao njegovog potpisnika.
No, za ovaj tekst, važna je jedna stvar. Ta tri potpisnika, potpisala su i poseban sporazum o prevođenju Daytonskog mirovnog sporazuma na svoje jezike, što su Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija učinile, prevodeći ga na njihove službene jezike, dok to Republika Bosna i Hercegovina nije nikad uradila, pa je Daytonski mirovni sporazum, kako to sam OHR kaže, ostao u primjeni u Bosni i Hercegovini, samo na engleskom jeziku ili jeziku anglosaksonskog prava. Koju verziju i koji neslužbeni prijevod koristi Visoki predstavnik, nije poznato, ali se nadam da to nije kao u slučaju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji su svome odlučivanju koristi najmanje tri neslužbena, različita i netačna prijevoda Ustava Bosne i Hercegovine, čineći time ovaj pravni sistem sistemom izrazite pravne nesigurnosti. Odnosno, ako korištenje tri različita, netačna i neslužbena prijevoda Ustava Bosne i Hercegovine nekome pružaju osjećaj pravne sigurnosti, onda taj neko živi u debeloj zabludi.
Da se malo vratimo tim čudnim i netačnim interpretacijama Visokog predstavnika. U istoj izjavi, on veoma hrabro i bez imalo samokontrole kaže da je Bosna i Hercegovina federalno uređena zemlja, pa je u istom dahu proglasi državnom zajednicom. Prosto nevjerojatno. Ako znamo, da postoje tri osnovna oblika državnog uređenja: unitarno, federalno i konfederalno (državna zajednica), onda je tvrdnja Visokog predstavnika još čudnija. Kažimo, ukratko, šta su ova tri osnovna oblika državnog uređenja.
Prvi oblik, najrašireniji u svijetu je unitarno uređenje, u kojem postoji centralna državna vlast sa najvećim stepenom ovlaštenja/nadležnosti, koja ona može u određenoj mjeri prenijeti na niže organe vlasti. To nije i ne može se povezati sa izrazom „jedan čovjek-jedan glas“ kako to nespretno ili spretno i planirano ističu protivnici unitarnog uređenja. Kako to kaže literatura, od 193 zemlje članice samo njih 24 su federalno uređene zemlje, dok je ostalih 169 zemalja sa unitarnim uređenjem. Po mome skromnom mišljenju, Bosna i Hercegovina je, iako nije utvrđeno njenim ustavom koji je zapravo oblik osnovnog državnog uređenja ovdje, zapravo složena unitarna država, kao što je to naprimjer Italija, koja ima svojih 20 administrativno-teritorijalnih regija, od čega 5 sa većim stepenom autonomije. Ovo govorim na temelju ustavnih elemenata koji utvrđuju način funkcioniranja Bosne i Hercegovine. Premala je Bosna i Hercegovina, obimom teritorije, brojnošću populacije i finansijsko/budžetskom sposobnošću da bi bila federalno uređena zemlja.
Drugi osnovni oblik državnog uređenja je federalno uređenje, u kojem u pravilu postoji historijski kontekst, na način da su se određene teritorijalne cjeline, pokrajine, regije ili kantoni, putem svojih političkih predstavnika dogovorile i potpisale sporazum o formiranju federalne države. Takve primjere imate u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, pa čak i u Sjedinjenim Američkim Državama koja na svojoj zastavi ima 13 crveno-bijelih linija, koje predstavljaju 13 kolonija koje su proglasile nezavisnost od britanske kolonijalne uprave i stvorile svoju zemlju Ameriku, kao federalno uređenu zemlju republičkog karaktera vršenja vlasti.
U Bosni i Hercegovini ne postoji takav historijski kontekst da su je ikada formirale neke administrativno-teritorijalne cjeline, da bi ona bila federalno uređena država. Pa čak i sam Daytonski mirovni sporazum tako nešto ne kaže, nego je stvar obratna, postojanje dva entiteta i Distrikta Brčko, direktno se vezuje za postojanje države, ali na način da dva entiteta i Distrikt Brčko nisu osnivači države Bosne i Hercegovine.
