U knjizi Trijumf i trauma, njemački sociolog i teoretičar kulture Bernhard Giesen (1948–2020) pokazao je kako su se moderni kolektivni identiteti nakon Drugog svjetskog rata preoblikovali: nacije se više ne grade na pobjedama nego na žrtvi, a trauma je zauzela mjesto trijumfa. Urbane krajolike više ne poklapaju spomenici slavnim pobjednicima na konjima, s mačevima ili puškama u rukama, a sve je više apstraktnih memorijalnih centara bez konkretnih ljudskih lica, spomenici nacionalnoj žrtvi sada su široki prostori prihvatljivi svima.
„Heroj pripada samo onoj zajednici koja ga slavi“, piše Giesen, „dok žrtva pripada cijelome svijetu.“ U toj razlici između partikularnog i univerzalnog sažeta je moralna transformacija modernosti. Heroizam podebljava razdjelnice među zajednicama, a traume, žrtveništvo i solidarnost pomažu da se one prelaze u duhu izgradnje globalne ljudske moralne zajednice. Dočim je u prošlim epohama pobjeda bila izvor legitimiteta, u modernom dobu to je moralna uzvišenost žrtve, formalno potvrđena deklaracijama, konvencijama, međunarodnim tribunalima.
Nakon Holokausta i drugih zločina i stradanja u Drugom svjetskom ratu, na valu liberalnog univerzalizma, na Zapadu heroj gubi legitimitet. Herojstvo je nemoguće bez nasilja, a nasilje – uči nas liberalna teologija – nikada ne može biti moralno opravdano; patnja, stanje u kojem subjekt nema djelatne moći i ne pobjeđuje, postaje simbol moralne pobjede.
Nacionalni identitet u doba slavljenja žrtve
Upravo su gibanja u izgradnji bošnjačkog nacionalnog identiteta nakon 1992, a naročito nakon 1995, ponajbolji primjer ovih globalnih trendova. U knjizi Bošnjački nacionalizam – strategije izgradnje nacije nakon 1995 (bit će objavljena u mom prijevodu na proljeće 2026), poljski sociolog i slavist Tomasz Rawski teorijski nadahnuto i istraživački odgovorno, prilježno, pokazuje kako se bošnjački poslijeratni identitet konstituirao upravo u tom novom globalnom moralno-ideološkom okviru.
Nacija koja iz rata nije izašla kao (formalni) pobjednik, svoj je identitet dovršavala na svetosti žrtve. Ništa u tom kretanju nije specifično bošnjačko, nego su Bošnjaci tek pravovremeno primijetili i prihvatili tada važeću zapadnu logiku kulturnog pamćenja, kolektivnog identiteta i njegove političke legitimacije.
Kako pokazuje Rawski – koristeći se obimnim medijskim materijalom nastalim tokom dvije decenije – unutrašnja bošnjačka napetost između trijumfa i traume simbolički se u jeziku ogledala u složenom odnosu koncepata gazije i šehida.
„Musliman ne može izgubiti ako se bori. On je ili šehid ili gazija“, kazao je jedan od prvaka Islamske zajednice 1995, podsjeća nas ovaj poljski autor. Ovaj citat sažimao je ukupni bošnjački nacionalni i moralni kompas u doba Agresije i zločina, koje će Zapad kasnije, djelomično, službeno ovjeriti kao genocid.
Ali čim je rat završio, ta se simetrija raspala. Gazija – živi heroj – nije mogao, kao ni bilo gdje na Zapadu u toj epohi, preživjeti u miru. Šehid je, naprotiv, postao centralni simbol. Ovaj se vjerski i teološki koncept iz svetog prelio u profano polje politike i svekolikog kulturnog pamćenja, ušavši i u zakonski i administrativni jezik. Međutim, pojam šehida, kojim se u početku označavalo isključivo poginule borce, početkom 21. stoljeća se proširuje i uključuje i žrtve genocida, dakle sve one koji su poginuli ili ubijeni u ratu, bili borci ili ne.
Bosanska patnja postaje civilizacijski simbol, a bošnjačka zajednica moralni čuvar sjećanja, koje mora dijeliti sa cijelim svijetom. (Foto: FENA)
Od Marša smrti do Marša mira
Ta transformacija je, kako piše Rawski, označila odustajanje Bošnjaka od trijumfalnog pamćenja i puno uklapanje u međunarodno dominantnu i prihvatljivu logiku postavljanja žrtve u središte nacionalnog identiteta. Bošnjaci nisu mogli dobiti državu za kakvu su se borili, ali su primljeni, kao punopravna članica, u zajednicu evropskih nacija, nastalih u krvi heroja i žrtava.
Uloga sjećanja na genocid u Srebrenici u tom procesu bila je presudna. Rawski pokazuje da se odmah nakon rata bošnjački diskurs o Srebrenici kretao od osjećaja izdaje svijeta, preko kratkotrajnog slavljenja srebreničkih preživjelih heroja (Marš smrti, koji je kasnije postao Marš mira) ka univerzalizaciji patnje.
Heroj pripada samo onoj zajednici koja ga slavi, dok žrtva pripada cijelome svijetu.
„Svijet nas je izdao“, citat je iz 1996. koji oslikava takav duh, ali već 2001, kada bošnjačku politiku preuzimaju kooperativne umjerene struje koje se prilagođavaju strancima, bošnjački će predvodnici Srebrenicu postavljati kao univerzalni fenomen, patnju koja pripada cijelom svijetu.
„Da se nikada i nigdje više ne ponovi Srebrenica“... „Srebrenica je zvijezda koja budi savjest“... „Srebrenica je veliko iskušenje koje Evropa može savladati“... „Srebrenica je početak kraja genocida u Evropi“... samo su neke od poruka bošnjačkih vjerskih i svjetovnih prvaka izrečenih prilikom godišnjica u Potočarima 2001–2003.
Ovi iskazi označavaju prijelaz iz partikularne religijsko-nacionalne u univerzalnu civilizacijsku sferu pamćenja. Srebrenica se više ne prikazuje samo kao nacionalna tragedija nego kao moralna tačka svijeta, kao mjesto univerzalne solidarnosti i savjesti. Bosanska patnja postaje civilizacijski simbol, a bošnjačka zajednica moralni čuvar sjećanja, koje mora dijeliti sa cijelim svijetom.
Od gazije do demobilisanog borca
Bošnjaci su, dakle, svoj nacionalni identitet dovršavali na vrhuncu moći liberalnih univerzalističkih vrijednosti: nikada nije bilo pogodnije biti žrtva nego pobjednik. U konačnici, nakon rata i Agresije: svi su htjeli biti žrtve u međunarodnim očima a slaviti heroje u intimi nacionalnih ognjišta. (Protesti srpskih i hrvatskih zvaničnika da se u Hagu sudi samo njima, istovremeno su i iskaz želje da se i njih prizna kao žrtve.)
