Njemu je jasno da bez dvoje sudija u Ustavnom sudu ne može utjecati na značajne odluke Suda koje oblikuju političke procese u zemlji. Njegovim političkim ofanzivama osnova je pravna podloga, koja mu omogućava da opravda svaki politički potez u postizanju strateških ciljeva.
Piše: Senja Mahinić
Aktivan politički pritisak HDZ-a koji je vršio u proteklih osam godina na političke protivnike s ciljem da učini institucije BiH temeljenim na etničkom predstavljaju, dobio je osnov i podršku u presudi Ustavnog suda BiH iz 2016. godine u predmetu "Ljubić".
U predmetu "Ljubić" Ustavni sud je osporio dotadašnji koncept biranja delegata u Dom naroda Federacije BiH utvrđen Washingtonskim sporazumom i Ustavom Federacije BiH, odnosno postojeću mogućnost da naprimjer delagata Srbina iz nekog kantona gdje ga ne može izabrati većina srpskog glasačko tijela, biraju većinski Bošnjaci ili Hrvati.
Strani suci, vjerovatno samo jedan, bili su prevaga da se donese takva odluka koja osporava osnovni princip na kojem počiva Washingtonski sporazum, po kojem je i oblikovan prvi Ustav Federacije, da sve i jednog delegata biraju svi građani (a ne pojedini narodi) kroz kantonalne skupštine.
Bez obzira, ovakav zaključak dao je prostora 2022. godine visokom predstavniku Christianu Schmidtu da nametne izmjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, iako, paradoksalno, nije suštinski primijenio princip koji je Ustavni sud podvukao, ali je zaobilaznim putem pomogao hrvatskoj politici, ne u mjeri u kojoj su oni to očekivali, ali sasvim dovoljno da budu zadovoljni u odnosu na prethodno stanje.
Jedina zamjerka OHR-u od hrvatske politike jeste da nije u Ustavu Federacije primijenio spomenuti princip, iako to neće glasno reći iz iznad navedenih razloga.
Osam godina kasnije HDZ nastoji kroz siguran izbor dvoje sudija u Ustavni sud BiH osigurati mogućnost da uz pomoć sudija iz Republike Srpske i makar jednog stranog suca otvori prostor za nove presude koje bi potvrdile principe iz odluke "Ljubić". Cilj je srušiti način biranja članova Predsjedništva BiH, a moguće još jednom osporiti postojeći izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH, jer on nije, kao što smo i naglasili, do kraja ispunio ciljeve HDZ-a.
Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH je opet u prilici da nakon 15 godina bira sudije u ovu značajnu instituciju. Komisija za izbor i imenovanja ovog doma gotovo jednoglasno je za jedinog kandidata predložila Marina Vukoju, nesumnjivo bliskog HDZ-u.
Komisija je zastupnike dovela u situaciju da glasaju samo za jednog kandidata, jer HDZ strahuje da bi dva kandidata otvorila mogućnost da Vukoja ne samo ne bude izabran, već da drugi bude.
U ovom izbornom ciklusu birat će se još tri suca iz Predstavničkog doma jer trojica sudija u trenutnom sazivu Ustavnog suda odlaze u penziju.
HDZ će nesumnjivo, iako ima 15 zastupnika (od 98) u Predstavničkom domu, tražiti imenovanje dvoje sudija, od četiri koje imenuje ovaj dom. Time će sve ostale stranke (83 zastupnika) iz Federacije BiH imati jednak utjecaj na najvažniju pravosudnu instituciju u zemlji. U prevodu, vladajuća koalicija pokušava od Predstavničkog doma napraviti Dom naroda, a još gore, praktično uvodi etničko predstavljanje.
Potvrda je to osnovne razlike u pristupu Dragana Čovića i lidera svih ostalih stranaka u Sarajevu. Čović pokušava "začepiti" rupe u sistemu koje još uvijek potvrđuju da ova zemlja nije temeljena na etničkom predstavljanju. Čović ni u jednom trenutku nije ni pomislio da poziciju Ustavnog sudije mijenja za bilo šta drugo, iako je broj ruku HDZ-a u Predstavničkom domu izuzetno nepovoljan.
Njemu je jasno da bez dvoje sudija u Ustavnom sudu ne može utjecati na značajne odluke Suda koje oblikuju političke procese u zemlji. Njegovim političkim ofanzivama osnova je pravna podloga, koja mu omogućava da opravda svaki politički potez u postizanju strateških ciljeva.
S druge strane, nekada Alijansa za promjene i SDA, a danas stranke Trojke, primjer su da su politički akteri u Sarajevu zbog stranačkih interesa spremni državu prepustiti slučaju i potpuno se osloniti na to da nijedan strani sudija neće glasati drugačije od njihovih očekivanja. Godine prolaze, ali pristup i način razmišljanja u Sarajevu ostaju manje više identični.
S tim u vezi vrijedi pročitati izjavu Čovića nakon što su Amerikanci pokušali izvršiti pritisak na njega preko šefova diplomatije Hrvatske i Bosne i Hercegovine zbog neprihvatanja da BH Gas rukovodi projektom Južne plinske interkonekcije.
"Nije mudro, kako su neki meni kazali, prkositi onima koji imaju moć, jer uistinu je to tako. Ali isto tako imate jednu ogromnu odgovornost. Ne smijemo danas eutanizirati ulogu političara Hrvata u Bosni i Hercegovini ili bh. politike kada je u pitanju hrvatski narod. U Predsjedništvu smo to pokušali uraditi, 16 je godina bez nas. Nema nas u odlučivanju oko vojske, vidite sad oko ovog generala, nema nas u monetarnoj politici, nema nas u vanjskoj politici. Pustiti da nešto slično uradimo i u ovim sferama energetike, namjenske industrije, vi ste završili. Tu nema izbora, za nas eutanazija političkog djelovanja nije izbor, to mora svako shvatiti. Treba imati leđa pa ovo kazati. Danas smo u takvoj poziciji, biološkoj, makar ja osobno, i svakoj drugoj, da jedino što ti je preostalo završiti ovaj svoj posao na čast svom narodu i narodu u svojoj domovini BiH", rekao je Čović u januaru ove godine.
Dok predsjednik HDZ-a pokušava ostati zapamćen u historiji naroda čije glasove u najvećoj mjeri dobija, stranke u Sarajevu ne razumiju takav koncept političkog djelovanja, pa Čovića i ne shvataju ozbiljno.
