Radovan nije uspio, a Milorad neka proba

Svojom agresivnošću, uvredama, prijetnjama da će baš on državu Bosnu i Hercegovinu učiniti nepostojećom, Milorad Dodik, nastoji, prije svega, maskirati svoje neznanje, primitivizam, nedoraslost funkciji koju obnaša, ali i duboke strahove za svoju političku budućnost.

Piše: Almasa Hadžić

„Već dugo vremena mislim da stvari moraju ići tako što ćemo otići na Narodnu skupštinu i poništiti sve odluke i povući naše saglasnoti koje smo dali u prošlom vremenu kao što je saglasnost za vojsku i povući se iz te strukture.

Povući se iz sporazuma o indirektnim porezima i povući se iz sporazuma o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu...

Poništiti svako postojanje SIPA-e na prostoru Republike Srpske.

Da Narodna skupština Vladi da, da u roku od tri mjeseca pripremi novo zakonodavstvo, da uspostavi službu indirektnih poreza RS, da uspostavi vojsku Republike Srpske i da uspostavi Visoki sudski i tužilački savjet.

Da odbacimo nadležnosti Ustavnog suda izvan onoga odlučivanja o ustavnim stvarima... i poništiti sve zakone koje je visoki predstavnik ikada donio i proglasiti njihovo nevaženje na prostoru Republike Srpske.

Ukinuti primjenu Zakona o Savjetu ministara na prostoru RS-a i u nekom kondicionalu od par mjeseci izraditi novo zakonodavstvo RS-a.

I u drugoj stvari, ukoliko to ne bude, ući u proglašenje nezavisnosti Republike Srpske...“

Tako je prije dvije večeri zborio Milorad Dodik.

Sve je rekao, samo nije rekao kojim putem će izvesti sve te svoje državničke vratolomije i nije označio datum početka njihovog izvođenja.

Bio je to jedan od redovnih sedmičnih „istorijskih“ intervjua Milorada Dodik u kome je, u samoubilačkoj najavi razaranja države na čijem je čelu, redao prijetnje i uvrede, ali po prvi put otvoreno pokazao s kakvom patologijom, prije svih, njegov narod, ali i svi mi imamo posla.

Pored zadivljene novinarke, Dodikovim prijetećim porukama upućenim BiH mogli su se diviti i u njih povjerovati jedino njegovi podanici izmigoljene ispod njegovog političkog šinjela, ustvari oni koji znaju da, kad njega ne bude, neće biti ni njih.

Jasno je da je Dodik, porukama i retorikom koje je demonstrirao pred TV kamerama tu večer, definitivno ušao u lik koji, u njegovoj percepciji politike, mjesta i vremena u kome živi, treba dobiti epski značaj.

Svako drugi, ko imalo misli svojom glavom, ko o politici išta zna, živio on u jednom ili drugom entitetu u BiH, pripadao ovoj ili onoj političkoj partiji, u noći kada se Dodik razbacivao pričom o raspadu države u čijem Predsjedništvu sjedi, morao se upitati koja je mjera ludila koje je trenutno zahvatilo ovog čovjeka.

Jesu li njegove poruke o raspadu BiH namjenjene za prepadanje onih pred kojim on sam već dugo drhti i u strahu je od odgovora koji mu se kao političaru, ali i čovjeku , sprema ili, zaista, misli da će BiH sama kleknuti na koljena pred njegovim bukanjem i prijetnjama.

Šta god mislio Milorad Dodik, dobro je da smo ga još jednom čuli.

Očito osokoljen učešćem na Orbanovom sjelu u Budimpešti i aplauzom lože koja ga je slušala, njegova agresivnost je uspjela, napokon, provreti do sada vješto skrivanim fašizamom i nacionalizmom, mržnjom spram drugih i drugačijih gdje svoje otrovne, nipodaštavajuće strijele, već dugo „ispod žita“ usmjerava spram „muslimana“ , a ovog puta i „šiptara“.

Onaj ko ga je pažljivo slušao shvatio je da je Miloradu Dodiku trebao samo ambijent pa da pokaže kako je „naleg'o“ na orbanovsku matricu percepcije muslimana, inspiriranu fašisoidno-šizofreničnim idejama Hitlera i Musolinija.

Po toj matrici, u državi u kojoj živi veliki broj Bošnjaka, to jest u Bosni i Hercegovini, nakon što ih njen srpski član Predsjedništvu, to jest Milorad Dodik, svede na, po Orbanovoj logici za Evropu „opasnu rasu“ ta država bi trebala prestati postojati.

Bošnjaci u njoj trebali bi biti zaokruženi u geto i entitet sa srpskom većinom pridodat Srbiji, baš kako je to svojevremeno zacrtao Dodikov ideološki guru, ratni zločinac Radovan Karadžić.

Da je u nekoj uređenoj državi, neko ko obnaša visoku državnu funkciju, jednog Albanca nazvao „šiptarom“, kao što je to prije dvije večeri na RTRS-u, pominjući sudiju iz Albanije učinio Milorad Dodik, on bi već sutradan bio predmet ne samo javne osude, već i sudskog progona.

Svakako, političku šizofreniju Milorada Dodika, kada su u pitanju njegove ideje raspada Bosne i Hercegovine, ne treba potcjenjivati iz mnogo razloga, a prvenstveno iz potrebe da se vidi dokle takvi na političkom tržištu opstaju.

Doduše, prijetnje koje smo prije dvije večeri čuli slušali smo i prije trideset godina.

Razlika je samo u tome što je onda prijetio Radovan, a danas prijeti Milorad, koji još uvijek nije svjestan da oni prije „slušaoci“ i ovi danas apsolutno ne liče jedni na druge.

Radovan nije uspio, a Milorad neka proba.