Profesor mediavelistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nije tipičan primjer ovdašnjeg obrazovnog establišmenta. Iako pripada mlađoj generaciji, njegova promišljanja i profesionalizam odudaraju od površnog nacional-romantičarskog diskursa kojeg među historičarima, ili barem onima koji nose te titule, čujemo širom nekadašnje Jugoslavije. Rodom je iz Krajine, iz Ključa, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, a diplomirao je 2006. na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje ga je zapazio i profesor Dubravko Lovrenović, te ga je uzeo za asistenta. Magistarsku tezu “Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni” odbranio je 2009. a doktorsku disertaciju “Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386–1463)” 2014. godine. Profesor Emir Filipović u razgovoru sa novinarom i historičarom Amerom Obradovićem odgovara na pitanja zašto političari idu u prošlost da biju svoje današnje bitke, ko i zbog čega želi da privatizira bosansko srednjovjekovlje, o stećcima, bosanskim vitezovima, dinastiji Kotromanić, spomeniku kralju Tvrtku u Sarajevu, o nebulozama članice Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH da nije bilo bosanskog kraljevstva i njenih kraljeva, spomenicima Bogdana Bogdanovića, te zašto politika ne mora biti poštena, a povijest mora…
Razgovarao: Amer Obradović
Profesore Filipoviću, predajete historiju srednjovjekovne Bosne na Filozofskom fakultetu u Sarajevu – šta je pozadina ove političke, skoro svakodnevne, pomame da se ide nazad u prošlost i da se tamo biju današnje bitke?
Odgovor na ovo pitanje bi trebao biti prilično jednostavan. Prošlost se, nažalost, često doživljava kao jedan ogroman repozitorij iz kojeg se prema aktualnim potrebama može izvući ono što se nekome u određenom trenutku najviše sviđa, pa se vještom “tehnikom” prešućivanja onoga što ne odgovara nekoj tezi i naglašavanjem onoga što joj ide u prilog, može stvoriti bilo kakav narativ koji bi pogodovao bilo kakvim političkim ili ideološkim ciljevima, pa čak i onim najprizemnijim. Osim toga, zbog općeprihvaćenog vjerovanja da nečemu isticanjem starine obezbjeđujemo smisao i veću vrijednost, prošlost postaje zgodno sredstvo legitimacije suvremenih ideja. Pomalo paradoksalno, pozivanjem na davna i prevaziđena vremena, pojedinci ili grupe u sadašnjem trenutku projiciraju svoje moderne predodžbe na prošlost i time nastoje opravdati postupke i političke koncepcije koji s tom prošlošću imaju malo ili nimalo dodirnih tačaka. Kritička historiografija bi u takvim slučajevima trebala služiti kao neka vrsta korektiva, da ukaže na pogrešne interpretacije i upozori kakve bi mogle biti eventualne posljedice tih zloupotreba, da doprinese demistifikaciji prošlosti kako bismo bolje razumjeli one procese koji su svojim razvojem doveli do sadašnjeg trenutka, ali nisam siguran da historičari u jednom tako duboko podijeljenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko uopće mogu imati tu ulogu.
Zašto je baš bosansko srednjovjekovlje glavno “bojno polje” – da li je to zbog simbolizma srednjovjekovne bosanske države, zbog zakašnjelog romantizma od kojeg svi skupa patimo, ili je ono toliko na udaru upravo zato što je tada bilo zajedničkog društvenog tkiva, naslijeđa i tradicije, a “svi” hoće da je to bilo baš “njihovo”? Članica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, Anđelina Ošap Gaćanović, koja je po struci arhitektica, tvrdi da nije bilo srednjovjekovnog Bosanskog kraljevstva, niti da je postojao kralj Bosne…
Zemlja Bosna je nastala u srednjem vijeku i razvijala se na prostoru na kojem je često dolazilo do prožimanja i preklapanja različitih političkih, društvenih, vjerskih i kulturnih utjecaja. Pa iako se u toj dubokoj prošlosti mogu prepoznati obrisi modernih identiteta, prosto je nemoguće “hirurški” razdvojiti sve te brojne isprepletene segmente srednjovjekovne prošlosti Bosne i prilagoditi ih situaciji u modernoj Bosni i Hercegovini, a to je upravo ono što bi političke i kulturne elite modernih bosanskohercegovačkih nacija danas htjele učiniti. Naime, one svoje trenutne aspiracije pokušavaju preslikati na prošlost te sebi prisvojiti isključivo pravo da je tumače i koriste za svoje ideološke obračune, istovremeno drugima odričući mogućnost da tu prošlost smatraju dijelom svog naslijeđa. Kako moderne bosanskohercegovačke nacije nemaju isto viđenje sadašnjosti i budućnosti ove države, tako ni ne mogu postići konsenzus oko njezine prošlosti. Bosna je bila i danas je zemlja i država, a u njihovom fokusu su samo narodi. No pošto se iz nacionalne perspektive trenutnih interesa samo jednog od tri naroda ne može predstaviti objektivan i potpun prikaz historije Bosne, rekao bih da naše “nacionalno orijentirane” političke i kulturne elite nisu sposobne proizvesti neopterećen i sveobuhvatan odnos prema srednjovjekovnoj bosanskoj baštini, pa to od njih u trenutnom ozračju nepovjerenja i nerazumijevanja ne treba ni očekivati. Naime, one iz srednjovjekovne Bosne nastoje uzeti samo ono što odgovara njihovim političkim projekcijama i u skladu s tim prosto zaobilaze i zanemaruju krupne segmente te prošlosti koji im ne idu u prilog ili govore suprotno od onoga što oni tvrde. Na taj način se ne može vjerodostojno rekonstruirati složena slika srednjovjekovne bosanske stvarnosti koja bi nam možda pomogla da shvatimo kako korijeni naših modernih nesporazuma uopće nisu srednjovjekovnog porijekla. U vezi s tvrdnjama da Bosansko kraljevstvo nije postojalo i da nije bilo bosanskih kraljeva ili kraljeva Bosne, samo imam reći da se s onima koji vjeruju da se razdaljina ne može izmjeriti ne bismo trebali raspravljati je li nešto blizu ili daleko.
Stećci su primjer kako naslijeđe može biti predmet etnonacionalne “privatizacije”, ali isto tako, zahvaljujući prije svih našem preminulom profesoru Dubravku Lovrenoviću, stećci su došli kao zajedničko dobro na listu svjetske baštine UNESCO-a. Vidite li Vi da bi trebala institucionalna, strateška briga o naslijeđu, bazirana na nauci i profesionalizmu i po Vašem mišljenju na koji način bi država trebala brinuti o nasljeđu i svojoj prošlosti?
FILIPOVIĆ: Složio bih se da su stećci dobar, odnosno odličan primjer “raskoraka” između onoga što su oni nekad ranije uistinu bili i šta se od njih očekuje da danas budu. Umjesto da o njima govorimo kao očitom izrazu materijalnog blagostanja stanovništva 14. i 15. stoljeća, tj. onog vremena kada su zbog ubrzanog ekonomskog progresa pojedinci iz različitih društvenih slojeva Bosanskog kraljevstva i okolnih zemalja sebi mogli priuštiti raskošne nadgrobnike, mi se više bavimo pitanjem konfesionalne pripadnosti osoba koje su pod njima pokopane te jesu li ili nisu stećci “isključivo” bosanski. Na primjer, mnogima u Bosni i Hercegovini predstavlja problem što su oni na tu listu svjetske baštine (naglasio EOF) dospjeli kao “zajedničko dobro”, a pri tome zanemaruju činjenicu da su kulturni utjecaji uvijek bili fluidni, da se srednjovjekovne i moderne političke granice uopće ne podudaraju, te da na spisak UNESCO-a nisu upisani svi postojeći stećci kao izraz jednog specifičnog kulturnog fenomena nego konkretna groblja i konkretni lokaliteti koji se danas nalaze raspoređeni na teritorijama četiri različite i međunarodno priznate države. U Bosni i Hercegovini je tih lokaliteta najviše, ali oni, čast izuzecima, nisu na adekvatan način ni zaštićeni ni predstavljeni, što je svakako obaveza naših lokalnih vlasti. Profesor Lovrenović je svojevremeno zagovarao uspostavljanje jednog instituta ili zavoda koji bi nosio ime velikog istraživača stećaka Šefika Bešlagića i koji bi okupljao različite stručnjake zadužene za očuvanje i analizu ovog iznimno vrijednog historijskog blaga, ali umjesto toga dobili smo nestručne i neosposobljene pojedince koji iz znatiželje obilaze te lokalitete i možda im svojim “dobronamjernim” postupcima “čišćenja” i “uređivanja” čine više štete nego koristi. No stvarno je teško danas govoriti o institucijama i od onih koji vode ovu državu očekivati bilo kakav strateški pristup nasljeđu i prošlosti. Tu je dovoljno samo spomenuti slučaj Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i mislim da dalje ne treba obrazlagati.
U današnjoj historiografiji i historiofilnoj publicistici prevladava površnost i nacionalni politički romantizam, lišen osnovnih zahtjeva struke, a Vaše knjige, tačnije velika monografija “Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo 1386. – 1463.”, kao i studija “Kotromanići. Stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni”, rijedak su primjer naučne sabranosti, vrsni ste poznavalac heraldike, historije viteških turnira – je li teško odoljeti historijskom mejnstrimu kojim je da se ne lažemo lakše ploviti kroz današnji svijet?
Knjiga o bosansko-osmanskim odnosima nastala je na temelju moje doktorske disertacije branjene 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. I dok je u javnom diskursu kao i u većem broju starijih historiografskih radova bio uvriježen stav da je Bosna pokorena “brzo i jednostavno”, istražujući izvorne dokumente došao sam do zaključka da je osmansko osvajanje Bosanskog kraljevstva bio dugotrajan i iscrpljujući proces, da je Osmansko carstvo u njega uložilo stanovite vojne i ljudske resurse, te da su mu se bosanske političke elite opirale koliko god su mogle. U konačnici to je bio okršaj neravnopravnih suparnika s neminovnim ishodom jer je Osmansko carstvo u svakom pogledu bilo moćnije, bogatije i veće od Bosanskog kraljevstva. U nedavno objavljenoj knjizi o Kotromanićima sam na temelju opširne analize dostupnih izvora pokušao pokazati da se kod pripadnika tog bosanskog vladarskog roda tek krajem 14. i početkom 15. stoljeća, uslijed krupnih političkih i društvenih promjena, pojavila potreba da formuliraju i jasnije iskažu svoju svijest o pripadnosti toj obitelji. Istražujući pisane dokumente i materijalne preostatke iz srednjeg vijeka, pečate, novce, kamenu plastiku i slično, zaključio sam da oni sebe nisu doživljavali u nacionalnim kategorijama našeg modernog trenutka, nego da im je identitet suštinski bio dinastički, vladarski i kraljevski. Do kraja ove godine bi trebala biti objavljena i moja knjiga o viteštvu u srednjovjekovnoj Bosni. Kroz rad o toj temi namjeravam pokazati koliko je samo snažno Bosna, barem kad je riječ o vlasteli i elitnim slojevima društva, bila izložena kulturnim kretanjima iz suvremenog zapadnog svijeta. U svim svojim radovima i publikacijama trudim se temeljito proučiti dostupnu dokumentaciju te na osnovu nje donositi trezvene i razumne zaključke koji neće biti opterećeni modernim političkim problemima. To je zbog toga što me prošlost istinski zanima i što kroz svoj istraživački rad pokušavam sam sebi dati odgovore na pitanja koja mi se nameću čitanjem izvora. U tom kontekstu nemam potrebu za “navijanjem” ili “emotivnim” vezivanjem za likove, ustanove i pojave koje istražujem, a što je osnovna odlika moderne romantičarske historiografije koja kod nas zbog pojednostavljenog pogleda na prošlost uživa veliku popularnost.
Dok smo dogovarali ovaj intervju bili ste sa studentima iz Zagreba na Bobovcu, kraljevskom gradu dinastije Kotromanić. Ukratko, šta kažete studentima kada se nađete na takvom historijskom mjestu, o toj dinastiji i njenom značaju za Bosnu?
