Piše: Nevena Kovačević
Kampanja za predsjedničke izbore koji će se u Crnoj Gori održati 19. marta uveliko je počela.
Moglo bi se reći da je kampanja počela i prije zvanične predaje svih kandidatura, imajući u vidu slučaj dvojnog državljanstva lidera Evrope sad Milojka Spajića.
Analizirajući ovaj slučaj, jasno je da je Državna izborna komisija postupila suprotno svojim ovlaštenjima obraćajući se Republičkoj izbornoj komisiji Srbije i tražeći podatke o Spajićevom prebivalištu, kao i kasnijim postupanjem, kada je njegova kandidatura odbijena, iako nije postojala potvrda Ministarstva unutrašnjih poslova da je pokrenut postupak za oduzimanje crnogorskog državljanstva, što bi, sa pravnog stanovišta bio jedini validan osnov za odbijanje kandidature.
Ovakvo selektivno postupanje nameće pitanje zašto Državna izborna komisija I Ministarstvo unutrašnjih poslova, godinama unazad nisu vršili ovakve provjere i u ranijim izbornim ciklusima.
Kandidat Demokratskog fronta Andrija Mandić je u sinoćnjem gostovanju na televiziji Vijesti ponovio da posjeduje srpsko državljanstvo, ne želeći da otkrije kada ga je stekao, što je javno govorio i ranije, ali je njegova kandidatura odmah potvrđena, bez detaljne provjere navoda u vezi sa dvojnim državljanstvom.
Iako je Državna izborna komisija u slučaju Spajića, bez sumnje, donijela političku odluku, mnogo je problematičnije to što je lider PES-a, za vrijeme ministrovanja u Vladi Zdravka Krivokapića, grubo obmanuo crnogorsku javnost, tvrdeći kako nema prebivalište u Srbiji, a samim tim ni srpsko državljanstvo. Umjesto Spajića, koji je nastavio da obmanjuje javnost, građanima se izvinio sadašnji kandidat pokreta Evropa sad Jakov Milatović, koji je, podnošenjem predsjedničke kandidature odustao od mjesta gradonačelnika Podgorice.
Imena pojedinačnih partijskih kandidata ne iznenađuju, s obzirom na aktuelnu političku i društvenu situaciju u kojoj se zemlja nalazi, ali i nepostojanje jedinstva među partijama koje dijele slične vrijednosti.
Na jednoj strani je takozvani procrnogorski blok sa dva kandidata, Draginjom Vuksanović Stanković, kandidatkinjom Socijaldemokratske partije i Milom Đukanovićem, aktuelnim predsjednikom države i liderom Demokratske partije socijalista.
Na drugoj strani su kandidati desnog centra, Andrija Mandić ispred Demokratskog fronta i Goran Danilović ispred Ujedinjene Crne Gore, dok na trećoj strani imamo kandidate koji nam se predstavljaju kao građanski centar, Jakova Milatovića i lidera Demokratske Crne Gore Aleksu Bečića.
Kako pobijediti Đukanovića
Ako sagledamo poruke koje nam plasiraju predsjednički kandidati, može se reći da svi konstituenti stare-nove parlamentarne većine i ovoga puta imaju samo jedan cilj - pobijediti Mila Đukanovića.
Osim kandidatkinje Socijaldemokratske partije, svi kandidati su i ove izbore doživjeli isključivo kao borbu protiv Đukanovića i njegovog DPS-a. Pitanje je - da se nekim slučajem Đukanović nije kandidovao, na šta bi se svela predsjednička kampanja pobjednika iz 2020. godine.
Iako Đukanovićeva kandidatura nije iznenadila javnost, njegovi oponenti su se i prije zvanične odluke Demokratske partije socijalista opredijelili za izrazito negativnu kampanju usmjerenu na
priču o ponovnom porazu tridesetogodišnjeg režima, a u čemu mjesecima unazad učestvuju i pojedini ovdašnji i regionalni mediji, bliski predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Ista je poruka desnice i takozvanog građanskog centra, bez znanja o tome koje su ustavne nadležnosti predsjednika i sa izostankom jasne vizije puta kojim bi predsjednik trebao povesti Crnu Goru, a u svijetlu potpunog urušavanja institucionalnog poretka i skretanja zemlje sa evropske agende.
Još jedna crta koja povezuje kampanje desničara i srednjičara je insistiranje na pomirenju, narativu koji je Crnu Goru gurnuo u politički ćorsokak, oličen u nikad dubljim podjelama i nezapamćenoj krizi vlasti. Uprkos umivenoj retorici, teško da neko u ovoj zemlji može povjerovati da je Andrija Mandić ponovo rođen i da je preko noći postao dobroćudni demokrata i evropejac podržavalac ostanka Crne Gore u NATO alijansi i članstva zemlje u Evropskoj Uniji.
Politički i ideološki profil Andrije Mandića i njegovih saveznika ogoljen je do te mjere, da im ni najveći svjetski stručnjaci ne bi pomogli u namjeri da apsurdnom izbornom strategijom promijene percepciju javnosti o Mandićevom liku i djelu. Prisjetimo se samo nekih, najsvježijih primjera proevropskog djelovanja Mandića i njegovih partijskih kolega. Ne tako davno, Andrija Mandić je sa mjesta poslanika u pomoć pozivao ratne drugove iz 90-tih i ispred parlamentarne govornice besjedio o naoružavanju i ratovanju, a njegovi partijski drugovi su sredinom decembra u Beogradu klečali pred Milicom zavetnicom, veličajući srpsku vlast i ponižavajući državu u kojoj su rođeni i u kojoj su, nesrećnim slučajem, došli na pozicije visokih javnih funkcionera.
