Pet godina od pokušaja ubistva novinara Vladimira Kovačevića, nalogodavci i dalje nepoznati

Prije tačno pet godina novinar Vladimir Kovačević vraćajući se s posla napadnut je ispred zgrade u kojoj je živio. Teško je pretučen, a tužilaštvo je cijeli napad okvalifikovalo kao pokušaj ubistva. Izvršioci ovog krivičnog djela su osuđeni, ali nalogodavci nikada nisu pronađeni.

Kovačević za Politicki.ba govori o tome šta se promijenilo nakon ovog napada, jesu li novinari sigurni te u kakvom se položaju nalaze nezavisni novinari.

“Nakon napada na mene promijenilo se dosta toga u mom životu. Ne u smislu da je neko nastavio da mi prijeti ili da me fizički ugrožava ali sama činjenica da je preko noći čitava regija saznala za mene i da sam postao prepoznatljiv svima je uticala na mene. I do tada su me prepoznavali ljudi jer sam radio na gledanoj televiziji i bio prilično prepoznatljiv novinar ali nakon napada je to postalo očiglednije. Meni smeta što kada hodam gradom svi znaju da sam ja onaj koji je pretučen. Nisam imao problema, ljudi koji me pitaju o napadu pitaju sa empatijom ali meni smeta iznova ponavljanje i podsjećanje na to”, započinje Kovačević svoj razgovor za Politicki.ba.

Zbog posla koji radi i zbog toga što ga, nastavlja Kovačević, svi znaju ne voli da ide na javna mjesta sa porodicom.

“Izbjegavam to, nikada nisam imao problema ali mi je jednostavno to mučno. Kada sam sam lakše je. Vjerovatno bi mi gore bilo kada bi neko nešto dobacio ili prijetio dok sam sa porodicom. Što se posla tiče nije se mnogo toga promijenilo, nastavio sam da radim manje ili više isto s tim što mi je jasno da nam je posao užasan, potplaćen, necijenjen i ne daje rezultate, ne mijenja društvo na bolje jer ovo društvo ne želi bolje od ovoga.”

Iz ličnog iskustva uvjerio se da institucije nisu previše zainteresovane da se bave rješavanjem slučajeva napada na novinara, pa čak ni pokušaje ubistava.

“Pet godina od napada je, a mi ne znamo ko su nalogodavci. Nevjerovatno je da OJT Banjaluka nije ništa učinilo da pronađe nalogodavce. To je jasna poruka institucija novinarima. Žrtvovana su dva napadača koja su i trebala dobiti kazne ali oni su manje bitni u cijeloj priči. Ovdje institucije nisu u službi države i društva već možnih pojedinaca”, dodaje Kovačević.

Zbog svega navedenog, ali i niza drugih faktora Kovačević kaže kako novinari u Republici Srpskoj nisu sigurni.

“Mene čudi zašto nema više napada. Možda su kazne od 5 i 4 godine zatvora napadačima na mene ipak poruka napadačima da im se ne isplati slušati one koji ih plate da napadnu novinara. Ali generalno novinari su na konstantnom udaru, najviše političara, najviše jednog čovjeka koji je generator pritisaka i napada na novinare”, kaže Kovačević.

No pitanje sigurnosti nije jedini problem sa kojim se suočavaju novinari u Republici Srpskoj.

“Novinari su ugroženi i finansijski jer rade za mizerne plate, oni koji su uspjeli da steknu neko ime i iskustvo imaju sreću pa mogu da rade za više medija pa mogu malo više da zarade ali ni to nije dobro jer se tako radi od jutra do večeri. Generalno jedan loš posao za odabrati i sreća je što novinari kada počinju ne znaju šta ih čeka, ja bar nisam.”

Nemogućnost pristojne zarade za Kovačevića je najveći problem novinarske zajednice, nakon sigurnosnog pitanja. Plate su mizerne, a od novinara od kojih se olekuje da budu predvodnici javne riječi, zaštitnici morala, demokratije, ljudskih prava, više zarađuju banjalučki konobari.

“Uslovi rada su loši, poslodavci koji su vlasnici medija uglavnom stavljaju profit na prvo mjesto, nerijetko šikaniraju radnike, isplaćuju dio plate u koverti...Mislim da ljudi u Republici Srpskoj vjeruju kako novinari mlate nekakve pare od projekata a ustvari mi, bar većina nas, gledamo kako da izdržimo od prvog do prvog. Ima i onih koji dobro zarađuju ali takvi uglavnom sarađuju sa politikom i teško da su više novinari ako su i bili”, govori Kovačević.

Biti novinari u BiH i RS je užasno, dodaje Kovačević pojašnjavajući da je cijena poštenog rada da se zamjerate ljudima, da vas ljudi gledaju poprijeko, da vam zbog svega trpi porodica.

“Posao je takav da svojim sinovima nikada ne bih dao da budu novinari i volio bih da su moji roditelji menu lupili par šamara i poslali me da studiram nešto drugo, upišem neki zanat umjesto žurnalistike. Bez obzira koliko volim ovaj posao i koliko smatram da je častan, pošten i da svijet čini ili bar pokušava učiniti boljim.”

Pitanje je, dodaje Kovačević, koliko drušvo u BiH, zaslužuje žrtvu koju svaki pravi novinar podnosi.

“Ja da sam smrtno stradao pod palicama 2018. pričalo bi se o tome koliko se pričalo i ovako, pominjali bi me kao primjer na konferencijama i novinarskim okupljanjima. Možda bi neka nagrada ponijela moje ime ali na kraju krajeva moja porodica bi bila ta koja je ostala bez oca i za dva tri mjeseca niko s ene bi sjećao ni mene niti bi pitao kako oni žive i fali li im šta. Ovo je društvo kukavica i nepoštenih. Biti hrabar i pošten ovdje znači samo uzalud potrošiti život”, zaključuje Kovačević.

Tekst je realiziran u okviru Transition programa Vlade Republike Češke i uz finansijsku pomoć Ambasade Republike Češke u BiH @CzechiainBiH. Sadržaj odražava stavove sagovornika koji su izbor redakcije Politicki.ba i ne odražavaju nužno i stavove Češke vlade.