Pargan: Mi smo daleko od spoznaje da je sudbina BiH prvi put u našim rukama

18.10.2022. 13:00

"Samo je čudo kako Bosna opstaje sa ovakvim ljudima".

Pargan: Mi smo daleko od spoznaje da je sudbina BiH prvi put u našim rukama - slika 1

Razgovarala: Almasa Hadžić

Mehmed Meša Pargan poznati je bosanskohercegovački pisac i novinar.

Pripala mu je čast da otvori ovogodišnju književnu manifestaciju u Tuzli, gdje živi.

Osim rada na romanima, poznat je i kao vispreni novinar. Ipak, u proteklih nekoliko godina novinarski je nemir zamijenio književnim.

Ostao je jednako angažiran, sa britkim stavovima i porukama...

Pisac - čitalac

Manifestacija „Oktobar - Mjesec knjige“ u Tuzli otvorena je, upravo, Vašim predstavljanjem. Iz ugla čitaoca, to je, ipak, čast za pisca, iz ugla pisca – vrijedi li više javnosti predstavljati njihov rad?

- Pisac stvara iz unutrašnje potrebe da ono što je već stvoreno u njemu – voljom Stvoritelja (a sam to smatra neizrecivim), pokuša da riječima donese u svijet čitanja – među ljude, stvarajući tako nove svjetove. Književnost je upravo to: traganje riječima za neizrecivim i očuđavanje novih svjetova. Dakle, proces pisanja nije (samo) voljni čin, već je i predodređenje. Sve drugo što pisac jeste, njegova uloga u društvu, angažman, djelovanje – to je voljni čin. Naravno, pisac postoji isključivo u kontekstu, ako ne postoji čitalac, ako ne postoji društvo u kojem njegovo djelo živi, onda egistencija pisca ostaje vezana isključivo za onostrano, za polazište da je čovjeku darovan talenat od Boga i da između čovjkeka i Boga ostaje taj uzajamni odnos, kao krajnja destinacija postojanja teksta.

Kao autor, posebno važnim smatram taj odnos između javnosti (čitaoca) i autora. Mi imamo jedan procenat stanovništva koji čita, prati književne događaje i stalo joj je da opstanemo – dakle, imamo kritičnu masu, koja daje smisao postojanju i djelovanju književnih autora i izdavača. Nažalost, na tome se završava priča. Iza tog sloja društva, koji je važan, ali tako magličasto tanak, stoji društvo sa svojom zavjerom da uništi knjigu, uništi znanje, društvo koje je već poprilično uništilo autore i izdavače. I zbog jednih i zbog drugih, mi moramo istrajati. Izboriti se. Inkvizicija je spaljivala knjige. Od toga je samo gore ono što se danas u Bosni čini sa knjigama. Bilo bi bolje da ih spaljuju, jer bi to izazvalo bunt javnosti. Ovako, izdavače i autore društvo lagano eutanazira, prepuštajući Bosnu da bude kulturološka kolonija susjeda.

Obzirom da ste i pisac i izdavač, u kakvom je stanju danas izdavaštvo. Prodaju li se knjige i ko ih kupuje?

- U našim bibliotekama su mahom knjige koje su u Bosni objavljivane (do) devedesetih i knjige iz Zagreba i Beograda. Naše biblioteke imaju budžete za mršave plaće uposlenicima biblioteka, za manifestacije, ali većina biblioteka nema planiran budžet za proširenje bibliotečkog fonda. Onda se bibliotekari i nastavnici dovijaju, nabavljaju knjige na drugi način – mnogi to rade na sajmovima (prije svega Beograd). U Hrvatskoj i Srbiji nema PDV-a na knjige ili je on minimalan, a kod nas morate platiti PDV čak i na knjige koje poklanjate bibliotekama (a poklanjate ih jer ih bibliotekle neće nikada kupiti). Vlast nažalost ne razumije da nevjerovatnom brzinom postajemo kolonija Zagreba i Beograda. Ovdje čak neke udruge iz Hrvatske skautiraju naše mlade pisce, da bi im objavili prvu knjigu. Tako oni postaju zauvijek hrvatski pisci, za samo hiljadu-dvije eura.

Posljedica katastrofalno nepovoljnog ambijenta u kojem izdavači rade je činjanica da svi izdavači u Bosni i Hercegovini, na nivou godine, objave manje od 500 naslova. Standard u Velikoj Britaniji je 2.000 naslova na milion stanovnika. Dakle, mi bismo trebali imati, po tom standardu, bar 7.000 naslova godišnje. Toliki je tzv. potencijal tržišta. Nažalost, tu razliku nadomjeste izdavači iz Hrvatske i Srbije, koji ulaze ovdje kako žele, a mi skoro ne možemo svoje knjige prodavati u knjižarama u Srbiji.

Interesi i ciljevi

Sve Vaše do sada izdate knjige , tematikom su vezane, kako za Vaše podrinjsko porijeklo, tako i za sudbinu bosanskog naroda, Bošnjaka prvenstveno. Progoni, ratovi, negiranje Bošnjaka kao naroda itd.

- Pisac, gdje god da je ponikao, on crpi sokove toga tla. Moje odrastanje, življenje rata i perioda poslije njega, upravo na prostoru sjeveroistočne Bosne, neizbježno određuje i moje stavove, književne motive i ideje. Književni tekst, da bi preživio, ne može i ne smije biti u funkciji dnevne politike i bilo koje ideologije. Ali, književni tekst jasno mora da se odredi i bude na strani dobra. Sve drugo je besmisleno. Mi smo na ovome području akteri dešavanja historije. A naša historija je tako gusta, burna, mi je ne stižemo zabilježiti, a kamoli analizirati i učiti iz nje. Bošnjaci još nisu zabilježili najvažnije o Agresiji, zato i nismo naučili iz novije historije ono što smo morali naučiti. Bosna je već u novoj opasnosti, a lekcije koje smo trebali naučiti, ostavili smo za sutra. Sutra kada dođe, opet ćemo gomilati gradivo, a sve to plaćati izgubljenim teritorijama, izgubljenim životima, progonima... Susjedi imaju institute, vlade, službe... Oni rade na sistematskoj destrukciji Bosne, njenoga bića, a mi? Mi smo daleko od spoznaje da je sudbina Bosne prvi put u našim rukama. Svoju ulogu politički lideri danas svode na kadrovsku politiku i klijentelističko/ jaransko dijeljenje budžeta. Tu se završavaju interesi i ciljevi.

Samo je čudo kako Bosna opstaje sa ovakvim ljudima.

Da se razumijemo, ništa bolji od političara nisu oni koji bilo koju javnu funkciju (čak i predsjednika kućnog savjeta u ulazu) obavljaju mutno, sumnjivo, antibosanski... preferirajući recimo kupovinu elektro prekidača od manje povoljnog dobavljača. Takvi da mogu, oni bi prodali državu.

Dakle, ne leži srž problema samo u političarima. To je čitav društveni sloj ljudi koji zbog sitnih interesa, jedu srž ove zemlje.

Šta pisac može da učini na uspravljanju, što silom, što vlastitom nemoći, savijene bošnjačke kičme?

- Pisci su mnogo uradili na tome i danas rade. Posebno je važno da je bošnjački pisac generalnno, uz neke nečasne izuzetke, odabrao put mira i tolerancije, zapravo slijedeći iskonsko određenje Bosne, kao multietničke zajednice. Znamo da su pisci u nekim susjednim kulturama drugačije usmjeravali nacionalni put, promovišući zlo i isključivost. Trideset godina nakon agresije na Bosnu, sada se dešava jedan jak otpor, nemirenje sa činjenicom da sve odlazi u zaborav. Mnogi autori su u zadnjih pet godina nikli, rekli bismo niotkuda. Oni se nisu mogli miriti sa činjenicom da će umrijeti ono što oni nose u sebi – prije svega emocija koju je izazvala Agresija, koju je izazvao Genocid, rat... Kao čitalac i kao izdavač, jasno pratim ta kretanja. Autori su spoznali šta je ključni nedostatak bošnjačkog bića – to se sada mora prenijeti i na druge oblasti.

Kotromanići nisu stolovali u Sarajevu

Rekao si da ni jedan narod tako uporno ne relativizira svoju nesreću kao Bošnjaci. Ustvari, otkud Bošnjacima ta potreba, posebno, nakon iskustva od prije 30 godina da u javnom diskursu sve više relativiziraju svoju historiju, pa i vlastitu biografiju obilježenu progonima, ubistvima, masovnim grobnicama...?

- Bošnjaci ne poznaju svoju prošlost, ne poznaju historiju, ne poznaju vlastitu zemlju i ne putuju njom. Bošnjaci su autohtoni evropski narod, koji baštini kulturu i tradiciju islama. Nažalost, mi imamo formirane komplekse, oni nas jedu i na dobrom su putu da od nas ostanu samo skeleti.

Historijska pitanja trivijaliziramo, stavljajući ih u kontekst dnevno-političkih, sitnih interesa minornih grupa.

Ideju Bosne, koja živi milenij, sveli smo na kvaziideologije zarobljene u sarajevsku kotlinu, potpuno slijepe da sagledaju Bosnu u aktualnom trenutku i doprinesu njenoj budućnosti.

Kotromanići nisu stolovali u Sarajevu. Tomašević nije stolovao u Sarajevu. Ako želimo da Sarajeva bude, ideju Bosne moramo ojačati u Srebreniku, Stocu, Jajcu, Banja Luci...

Mi, koji živimo izvan Sarajeva, svakoga dana se pitamo: zašto su tamo ljudi slijepi i od blještavila vlastitih života ne vide opasnosti, ne vide Srbiju, koja je već na Zlatištu. Zašto u svom bježanju od stvarnosti bježimo da spoznamo da nas od Srbije na Zlatištu dijeli samo formalni čin proglašenja – jer već smo sve faktički dopustili da bude učinjeno na rastakanju Bosne.

Naš narod kaže: kao da nam je neko bacio sihire, takvu politiku i diplomatiju vodimo.

Bošnjaci su nam nestali skoro iz bh. entiteta Rs. Zašto? Zato što ljudi misle da je Bošnjaku dovoljna krava, motokultivator i farma pilića (a ni to nemaju).

Bošnjacima je potreban kulturni život, potrebno je zaposlenje.

Kako možemo ocijeniti sebe, ako smo uvjereni da našim sunarodnjacima, koji su odlučili da se vrate na svoja popaljena imanja, u srušene hareme, na zemlju punu masovnih grobnica, već 22 godine ne treba dom kulture, ne treba predstava, koncert, knjiga, biblioteka, škola... Tamo pripadnici našega naroda nemaju pravo na svoj jezik – to im uskraćuju šovinističke vlasti RS-a, a mi im uskraćujemo i sva druga prava, jer nemamo strategiju, nemamo plan... Ni mi, a ni naši vladari, nismo milostivi, nismo hrabri, nismo pošteni...

Bogati Bošnjaci ne investiraju tamo jer su i sami sudionici prodaje dijela države. Zašto svakoga petka, bar, Bošnjaci iz Federacije ne idu na džuma namaz u džemate u RS? Zašto kulturni centri iz Federacije ne 'izvoze' neke od svojih sadržaja tim ljudima, koji u toku godine nemaju ni jedan sadržaj, a u centrima za kulturu u Federaciji te sadržaje posjeti po nekoliko ljudi – bukvalno na promocijama i izložbama pojavi se nekoliko ljudi i to je događaj.

Tako bismo poslali poruku svojim sunarodnjacima da nisu ostavljeni. Ovako šaljemo sasvim suprotnu poruku. Mi smo jedni druge ostavili na cjedilu!

Izgradnja ponosa Bošnjaka

Kojim putem dalje?

- Bošnjaci moraju ući u proces izgradnje vlastitoga ponosa, dostojanstva i samopouzdanja. Narod koji je isposlovao prije šest stoljeća sultanovu Adhnamu, kojom je garantovana sloboda vjeroispovijesti drugim vjerama u Bosni, taj narod se ima čime ponositi. Skoro šest stoljeća poslije Evropa pokušava da osigura ravnopravnost religijama. Za ezan se sa rijetkih džamija u Evropi još uvijek mora voditi teška i uporna bitka, što su Bosna i Bošnjaci kao većinski narod, riješili prije šest stoljeća.

Nama se sada iz onih dijelova zemlje, odakle su Bošnjaci protjerani, gdje su srušene sve naše džamije, pokušava prigovarati da smo radikalni.

Mi nismo svjesni vlastite snage i volje – mi smo narod koji je za 20 godina sagradio 600 porušenih džamija. Nijedan sultan to nije uspio uraditi u Bosni, Bošnjaci jesu. Narod koji nije počinio zločine u zadnjem ratu, a pojedince iz svojih redova koji su ih počinili, u najvećoj mjeri je kaznio, taj narod ima čime da se ponosi.

Ali, umjesto da se ponosimo, zbog jakog pritiska i sistematskog falsifikovanja historije, mi svu energiju trošimo da dokažemo da nismo mi činili zločine i to upravo onima kojima je dokazano činjenje zločina nad nama. Napravili smo historijske propuste i greške – dopustili smo da naše sinove, one koji su prvi stali u odbranu Bosne, agresorske ideologije progone i hapse. Naši ljudi leže u Beogradu, ni krivi ni dužni.

Nažalost, naš narod je suočen sa ugrožavanjem dostojanstva, kako od stranih faktora, tako i od naših, domaćin, bosanskih i bošnjačkih. Ljudi odavde odlaze, ne zbog nedostatka novca – odlaze zbog ugroženog dostoijanstva.

Zadnje odluke Visokog predstavnika su ponajviše udarile na dostojanstvo Bošnjaka. Zanimljivo je da bošnjački intelektualci i političari nisu bili glasni nakon toga.

- Ova šutnja nakon intervencije visokog predstavnika na Ustav, možda je najvažnija, da ne kažem, najteža šutnja koju je bošnjačko biće imalo u modernoj historiji. Iako je prošlo već dvije sedmice od tog događaja, samo su rijetki političari iznijeli svoj stav. A znamo da se svi utrkuju da se oglase, o bilo kojem pitanju. Sada su očigledno svi svjesni da se radi o teškom udaru na državu Bosnu i Hercegovinu, udaru na prava i na dostojanstvo Bošnjaka i ovom pitanju pristupaju oprezno.

Zadnjih dana bošnjački intelektualci počeli su da se oglašavaju. Očigledno je da je visoki predstavnik bahato dirnuo u temelje bošnjačkog bića, zaboravljajući da su Bošnjaci autohtoni narod Bosne. Pokušaj da se donese odluka kojom će se čitav narod učiniti manje vrijednim opasan je presedan, koji će nužno imati težak epilog. Visoki predstavnik bi morao znati neke naše priče o mudrosti – dok se narod buni, možeš stezati, ali kada narod počne da šuti – onda prestani stezati, jer nakon šutnje dolazi oluja. Teško je sada predvidjeti kakav oblik ta oluja može dobiti. Šmit ne poznaje biće Bošnjaka. Mi smo ga neoprezno prihvatili, kada su ga drugi rušili i na taj način mu dali legitimitet. Zauzvrat smo dobili poništenje naše volje na izborima, favorizovanje snaga koje ruše Bosnu i dugoročnu političku krizu. On je zloupotrijebio naše gostoprimstvo.

Problem Bošnjaka od potpisivanja Dejtona je što smo bili previše kooperativni i politički korektni. Za interes države mi nemamo pravo biti korektni, pogotovo ne sa onima koji su prema nama nekorektni. U narednih mjesec dana konačno će uslijediti očitovanje bošnjačke pameti o odluci visokog predstavnika.

Bošnjaci ne smiju u svojoj zemlji, koja ima evropski put, prihvatiti ništa što se ne prihvata u demokratskim društvima iz kojih dolaze oni koji nam žele nametnuti određena rješenja. Sada je nužno čvrsto zauzeti taj stav kako se više ne bi ponavljale slične situacije. Sada je važno da se bošnjačka i bosanska pamet konačno slože i zaštite interese zemlje i njenih naroda.

Bosna mora biti zemlja jednakopravnosti, a u ovom trenutku su Bošnjaci, kao najbrojniji narod značajno oštećeni – prava su data drugima na račun Bošnjaka.

Podijelite:

Facebook X / Twitter