Piše: Eugine Rummer
"Upravo kada sam pomislio da sam izašao, ponovo su me povukli unutra", izgovorio je vjerovatno ovih dana predsjednik Vladimir Putin, oponašajući čuvenu rečenicu Majkla Korleonea iz filma "Kum III". Do prije nedjelju dana rat u Ukrajini je išao dobro za ruskog lidera: njegove trupe su ostvarivale male, ali stalne teritorijalne dobitke, Zapad je počeo da se umara od rata, a nepopustljivo odbijanje Kijeva da pregovara o okončanju sukoba je popuštalo. A onda, 6. avgusta, ukrajinska vojska je pokrenula ofanzivu u Kurskoj oblasti Rusije.
Teško je zamisliti veće poniženje za Putina i njegove generale od toga da ukrajinska vojska zauzme oko 800 kvadratnih kilometara ruske teritorije baš u toj oblasti. Za većinu Rusa samo pominjanje Kurska budi sjećanje na bitku iz jula - avgusta 1943. godine. U sovjetskoj i ruskoj istoriografiji, pobjeda sovjetske vojske u toj epskoj borbi otvorila je put za, kako je Putin rekao, "neposredan i neizbježan slom" nacističke Njemačke. Posvećeni su joj brojni članci u ruskim vojnim publikacijama i generacije sovjetskih i ruskih vojnih oficira učile su lekcije o njoj. Bitka kod Kurska se dugo smatrala vrhunskim dostignućem umijeća ratovanja u sovjetskoj i ruskoj vojnoj nauci. Putin je 23. avgusta 2023. godine lično otišao na staro bojno polje da obilježi osamdesetu godišnjicu te pobjede, otkrije spomenik Bitke kod Kurska i dodijeli nagrade vojnicima koji su se istakli u "specijalnoj vojnoj operaciji" protiv Ukrajine.
Kakvu razliku pravi samo jedna godina! Na fotografijama koje je Kremlj objavio s Putinovog sastanka 12. avgusta s bezbjednosnim šefovima radi razgovora o ukrajinskoj ofanzivi, oni ne djeluju nimalo veselo. Druga bitka kod Kurska - ako će tako biti nazvana ukrajinska ofanziva u Rusiji - svjedoči i o ukrajinskoj hrabrosti i odlučnosti, i o istorijskoj grešci koju je Putin napravio kada je prije dvije i po godine pokrenuo invaziju na Ukrajinu.
Nijedna druga oblast Rusije ne evocira ikonografske slike srca zemlje više od Kurske i obližnjih Orlovske i Tulske oblasti. Spaskoje-Lutovinovo, imanje Ivana Turgenjeva, jednog od klasika ruske književnosti, nalazi se sjeverno u Orlovskoj oblasti, dok je Jasna Poljana, imanje Lava Tolstoja, još sjevernije, na putu za Moskvu. Obje su sada muzeji i kulturna svetilišta koje podržava ruska država. Obje su pale pod njemačku okupaciju tokom Drugog svjetskog rata - što je nasljeđe koje je Putin pomenuo 2022. godine kao opravdanje za napad na Ukrajinu. Rusija, rekao je 24. februara 2022. godine, kada su njegove trupe krenule u Ukrajinu, "ne može se osjećati bezbjedno, razvijati se i postojati dok se suočava sa stalnom prijetnjom s teritorije današnje Ukrajine", koju je optužio da je pod vlašću nacističkog režima.
Za zemlju poput Rusije koja je dugo poistovjećivala svoju bezbjednost sa sticanjem teritorije i strateškom dubinom, pojava Ukrajine - zahvaljujući Putinovoj grešci - kao nepopustljivog protivnika nadomak središta Rusije, je trajna bezbjednosna prijetnja koja će dugo nadživjeti Putina
U kategoriji samoispunjavajućih proročanstava Putin je invazijom na Ukrajinu stvorio "stalnu prijetnju" ruskom središtu gdje ona nije postojala prije njegove zločinačke greške. Ukrajina nije predstavljala nikakvu vojnu prijetnju za Rusiju prije februara 2022. godine. Čak i nakon što je Rusija ilegalno pripojila Krim 2014. godine, ukrajinska javnost bila je podijeljena po pitanju pridruživanja NATO-u. U novembru 2021. godine, kada je Rusija nagomilala trupe na granici s Ukrajinom, pridruživanje Alijansi podržavalo je 54 procenta Ukrajinaca, dok je 28 procenata bilo protiv, a ostali su bili neopredijeljeni. Još uvijek značajna manjina Ukrajinaca - 21 procenat - takođe je podržavala pridruživanje carinskoj uniji predvođenoj Rusijom. Samo tri procenta Ukrajinaca smatralo je aneksiju Krima od strane Rusije važnim pitanjem. Dvadeset procenata, značajna manjina, ali daleko ispod pitanja kao što su korupcija i troškovi života, vidjelo je kao prioritet sukob u Donbasu uz podršku Rusije. U februaru 2024. godine, dvije godine od početka potpune ruske invazije, 77 procenata je podržavalo pridruživanje NATO-u, samo pet procenata se protivilo tome, a 46 procenata je vidjelo Rusiju kao najveću prijetnju Ukrajini (ispred nje je bila vladina korupcija sa 51 odsto).
