„Oslobodioci“ Sarajeva

Piše: Almasa Hadžić

Nije isto u politici biti „majstor lapsusa i budalaština“ ili „majstor hinjaluka i budalaština“.

Ovom prvom, domaćem, sarajevskom „majstoru“, to jest Abdulahu Skaki, još nismo ni leđa vidjeli, kad su u javni prostor države nam,  klizećim startom, uletjeli njegovi uzharumljeni nasljednici po „majstorluku“ od kojih smo se za kratko vrijeme njihovog vladanja, naslušali više budalaština i hinjaluka, nego za čitav Skakin mandat.

Mislili smo da gore od onog da su svi krivi za neizbor Bogića Bogićevića na čelo grada Sarajeva, osim onih koji su ga kandidirali, pa do toga da mladi kadar NiP-a Jasmin Ademović ima  „genetske  predispozicije“ za poziciju predsjednika Skupštine Grada, kako je to poručio njegov partijski šef i tako ga, ni krivog ni dužnog, obilježio kroz čitav njegov politički život, kažem, mislili smo da gore iz usta novozaređenih sarajevskih političara ne možemo čuti.

I dok smo mjesecima, njihove jezičke ispade koji su nerjetko ključali nepotrebnom bahatošću, pravdali neuhodanošću, gubljenjem „ravnoteže početka“, odnosno dječijim bolestima karakterističnim za one koji u politici ne znaju šta ih je snašlo, na scenu je stupio načelnik sarajevske općine Centar, Srđan Mandić.

Na izbor mlade kandidatkinje SDP-a Benjamine Karić za gradonačelnicu Sarajeva, uskliknuo je riječima kako je  „Sarajevo ponovo slobodan grad“.

E, pa, ako je i od Srđana – mnogo je!

Od koga su to Srđan, njegovi „Peđa, Neka i Dino“ ili „Dino, Neka i Peđa“ i njihove politike oslobodili Sarajevo nakon što je ovaj grad u prošlom stoljeću dva puta oslobađan – 1945. od fašizma i 1995. godine od agresora i ubica koje su ga tri i po godine držale u opsadi.