Piše: Sead Numanović
Nije davno bilo kada je Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj
bila dika i Istoka i Zapada.
Na Istoku su nas hvalili zbog herojske borbe i sloma agresije…
Na Zapadu nas reklamirali kao “planetarni uspjeh tranzicije”,
prvi slučaj u svijetu da su ratom prognani vratili svoja ognjišta…
I na jedne i na druge gordo smo gledali s prikrivenom dozom
prezira prema licemjerima.
A onda, za historijski treptaj oka, manje od 15 godina, došli
smo do toga da preziremo sami sebe.
U ogledalu vidimo poniženu, nesposobnu, u pojam ubijenu osobu.
Sva moguća negativna osjećanja slila su se u nama i samo
kuljaju.
Ona nam prosto ne daju da u sebi vidimo i dobre stvari.
Ubijeni smo u pojam i ne poštujemo sebe. Čak preziremo!
Šta drugi trebaju misliti o nama onda? I šta od njih da
očekujemo ovakvi kakvi izgledamo?
Kako smo od ponositih i samouvjerenih došli do samoponiženih i
samoprezrenih?
Je li baš sve naša krivica? Jesmo li baš tako grdni? Zar stvarno
ne umijemo ništa napraviti? Jesmo li, na kraju, narod osuđen na nestanak
kolektivnim (najprije mentalnim) samoubistvom?
Ja znam da nismo!
Jesmo u teškoj situaciji, o našoj se koži raspravlja bez nas,
udara nas se i s Istoka i s Zapada, potomci istih onih licemjera zauzeli su
bank, potomci zločinaca i koljača i oni što su golobradi držali Sarajevo s
Jevrejskog groblja na nišanu, danas drže svilen gajtan o našem vratu…
Na pozicije su došli najgori od nas!
Oni nas ne predstavljaju. Ali nas
neprestano brukaju.
