Nena Hurija Bošnjak za života nije saznala gdje se nalaze posmrtni ostaci njenog jedinca

Fotograija  na kojoj se vidi kako žene iz Kučić Kule nasipaju put, a s njima i moja nena, najbolji je svjedok šta su sve žene podnijele da bi obnovile život u našem selu“, ispričao nam je prije nekoliko godina Elmedin, tada već profesor historije, prilikom naše posjete Kučić Kuli, gdje smo upoznali i njegovu nenu Huriju.

Hurija Bošnjak u svoje porušeno selo vratila se 2001. godine. I ona i još nekoliko  povratnica, boravile su tada u svojim uništenim hudžerama, bez vrata i prozora, ali, sa svog imanja nisu željele otići.

Nasipale su put, istovarale i na svojim leđima prenosile građevinski materijal koji im je, u vidu donacija stizao, pomagale majstorima da što prije obnove njihove domove, obrađivale zemlju, odgajale i školovale djecu...

Prije nekoliko godina, u Kučić Kuli, u avliji kuće u kojoj je živjela sa svojom snahom i porodicom njenog unuka Elmedina, zatekli smo nenu Huriji. Pričala nam je o svom životu, ali i tuzi koja joj je „pritiskala srce“ još od 1992. godine.

„Da bar mogu naći jednu kost od svog Mehmedalije pa da je ukopamo i na mezaru napravimo nišan. Pa da njegova djeca znaju da je to njihov babo. I sve tako čekam i tugujem, pobolijevam, ali živ čovjek ne može u zemlju“, ispričala nam je tada nena Hurija, prepoznajući sebe na fotografiji koja svjedoči žensku mobu iz 2001. godine kad se nasipao put u selu.       

Nažalost, ova tužna majka, za života nije dočekala vijest koju je čekala punih 30 godina.

Otišla je na bolji svijet, a da nikad nije saznala na kom mjestu je njen Mehmedalija ubijen niti u kojoj su grobnici njegovi posmrtni ostaci sakriveni.

I ne samo ona, već na desetine majki iz Kučić Kule, čiji su sinovi zarobljeni na Bijelom Potoku 1. juna 1992. godine.