Piše: Almasa Hadžić
Umrla je Hanifa Đogaz iz Dugog Polja kod Srebrenice. Blizu je to
Memorijalnog centra u koji je nerjetko svraća, uglavnom sa svojom jetrvom
Mejrom.
„Kako si Hanifa“ bilo bi moje jedino moguće pitanje kad bi smo se sreli u
danima tužnih srebreničkih godišnjica.
„Onako kako se mora biti. Dobro, dok Allah ne propiše drukčije“ bio bi,
opet, njen odgovor.
Na licu joj se uvijek ukazale iste tužne crte, ispisane žalošću za njenim
najmilijim. Sinovima Samirom i Sabahudinom, kćerkom Subhijom i suprugom
Hamedom.
„Svaki dan je teži. I ustaješ i liježeš sa istom tugom. Misliš, eh, da su
mi moja djeca živa sad bi radili ovo ili ono, imali svoje kuće, unučad dolazili...
A opet, pomislim, hvala ti Bože,
imam kćerku u Sarajevu, odem njoj svako malo. Kad me stisne u prsima, a ja
požurim u Potočare, obiđem mezarove, isplačem se, pa mi bude lakše. Obiđem svoju jetrvu Mejru, svoje žene po
Srebrenici“ priča u jednom od mnogobrojnih naših srebreničkih susreta.
U danu kad je u Srbiji uhapšen zločinac Ratko Mladić, 26. maja 2011. godine
Hanifu smo s ostalim majkama zatekli u krugu Memorijalnog centra u Potočarima.
„Eno mjesta gdje je stajao kad je u
julu 1995. godine djelio čokolade i kekse djeci. Vrućina, glad, nemoć, ne znamo šta je s našim
sinovima koji su krenuli šumom, a on
dođe sa svojom pratnjom, veli «ne bojte se, svi ćete za Tuzlu». Mi jadne
mislimo, evo, obeć'o je čovjek, pa on je komandant, nikome se ništa neće
dogoditi....
