Napustio nas je hadžija Suljo, predratni višestruki prvak u motonautici

U ratu, umjesto svog vodenog bolida, po uzoranim podrinjskim putevima sretali smo Sulju za volanom starog kombija kojim grabi prema Ratnoj bolnici u Sapni, nekad prema Tuzli, prevozeći svoje ranjene saborce.

Piše: Almasa Hadžić

Znali su ga kao Sulju iz Merhameta. Hadžiju Sulju. Sulju s Diviča...Nekoga na čijem licu se nije moglo vidjeti je li umoran ili odmoran, je li zdrav, ili, nedaj Bože, bolestan. Je li gladan, sit...

Ne, na njegovom licu se, osim blagog osmijeha koji isijava toplinu i smirenost, nalik, ustvari, na njega samog, ništa drugo nije moglo vidjeti.

„Selam... Alejkumuselam... Halali, podne će, a valja razvesti ručak. Ima gladna svijeta... Čekaju...Došla roba, odoh.... Ideš li u Zvornik?... Bio sam na Diviču... Halali..Poselami... Odoh – bio bi to rukovet toplih riječi koje bi pri slučajnom sretanju na nekoj od tuzlanskih ulica, izgovorio hadžija Suljo, žureći „za poslom“ kako bi govorio.

Malo je ko znao ko je, ustvari, hadžija Suljo, odnosno Suljo iz Merhameta.

Oni Zvorničani koji su u subotu ispred Jalske džamije u Tuzli ispraćali njegov tabut na mezarje na Golom brijegu, s tugom, ali i ponosom, prisjećali su se Sulejmana Tuhčića iz Diviča kod Zvornika, prijeratnog poznatog motonautičara, višestrukog prvaka bivše Jugoslavije i evropskog prvaka u motonautici, sportiste godine u Zvorniku uoči samog rata...

Onog sitnog, okretnog Sulje koji je rođen uz Drinu i živio za „zelene oči“ Zvorničkog jezera, u kojim se ogledao kalem Divičke džamije, čiju su obalu od njegovog nastanka čuvale drvene lađe, čamci i uglancani vodeni bolidi namjenjeni tekmama širom bivše Jugoslavije.

Jedan od njih bio je Suljin s kojim je pobjeđivao gdje god bi tekma bila zakazana, a posljednji put 1989. godine na Evropskom prvenstvu u motonautici održanom u Senti.

A onda je došao rat i sve zaustavio.

Ništa mu, kažu teško nije bilo raditi.

Kad je rat stao, Suljo se obreo u Merhametu u Tuzli. Godinama smo ga sretali ispred Narodne kuhinje „Imaret“ kako odvozi hranu onim nemoćnim, bolesnim. Obilazio bi po kantonu sela i zaseoke, da svojim okom vidi “ko nema ručka, ko nema hizmeta“ pa da ga on već sutradan obraduje „tanjirom kuhanja“ iz Narodne kuhinje.

Ako se nije moglo vozilom, Sulji nije mrsko bilo da pješači.

„Zakažemo mi iftar nekad za borce, nekad za porodice šehida, majke Srebrenice, džematlije, a hadžija Suljo, iako je postio, uzme čašu vode, jednu hurmu i ništa više. Kaže dosta mu. Servira hranu postačima, postaču je sevap hizmetiti, veli.

Poplave u Tuzlanskom kantonu, Suljo trči nosi pomoć, dođe do svakoga. Jedan dan vratio se, otpali mu đonovi na cipelama. Znamo da je podstanar, da sam živi, velimo „de Suljo da i tebi nađemo jedne cipele“, a on neće. Kaže „grehota je“, ima on lijepila, zalijepit će đonove.

Teško da se može sresti takav insan, čovjek kome nikad ništa trabalo nije, koji se nikad žalio nije, kome ništa teško bilo nije i koji nikad nikoga orezilio nije“, prisjećaju se svog hadžije Sulje uposlenici tuzlanskog Merhameta.

Prije godinu dana, hadžija Suljo je počeo pobolijevati. I ranije je možda bio bolestan, ali nikome govorio nije. Durao je. Karcinom mu je usporio hod kroz život, ali vjeru u Boga, u ljudsku čestitost i dobrotu i ljubav prema svom vodenom bolidu na Diviču nikad gubio nije.

Na bolji svijet preselio je u petak 4. decembra u sabahsko vrijeme.

Za njim tuguju sestra Emira, sestrići i sestrične, amidžići, amidžične, kolege, a li i mnogi gladni i hizmeta željni ljudi koje je hadžija Suljo godinama obilazio.