Američko-bosanski politolog i saradnik New Lines Instituta iz Vašingtona Jasmin Mujanović spada u red najboljih poznavatelja aktuelne bosanskohercegovačke političke i društvene stvarnosti. Iako ne živi u BiH, redovno je prisutan u domaćim medijima, ali što je možda još i važnije, svojim originalnim analitičkim uvidima pisanim na engleskom jeziku, pomaže da svi oni zainteresovani širom svijeta mogu razumijeti složenu političku scenu u BiH. piše Slobodna Bosna.
Doktorirao je Univerziteta York u Torontu a iz doktorata je proizašla i njegova prva knjiga "Glad i bijes: Kriza demokratije na Balkanu" objavljena 2018. godine. Sada nam se vraća sa novom knjigom "Bošnjaci – Nacija nakon genocida", koja je upravo prevedena na bosanski jezik i objavljena u izdanju Izdavačke kuće "Vrijeme".
Sa Mujanovićem su razgovorali o njegovoj novoj knjizi, historijskom iskustvu Bošnjaka, njegovim (ne)slaganjem sa pojedinim ocjenama historičara koji su istraživali prošlost Bošnjaka, genocidu kao odredišnoj tački u njihovoj historiji, iskustvu koji vuku iz prethodnog perioda te prioritetima na kojima političke elite moraju raditi u budućnosti kako bi osigurali prosperitet i opstojnost i Bošnjaka i države BiH.
Gospodine Mujanović, pred nama je vaša druga knjiga "Bošnjaci – Nacija nakon genocida". Za početak, šta je bio povod za pisanje ove knjige, koja vas je misao vodila prilikom njenog nastajanja?
- Moja primarna motivacija za pisanje ove knjige je bila želja da objasnim stranoj publici, jer je original napisan na engleskom, šta su osnovni ideološki politički stavovi bošnjačke nacije i šta čini bošnjačku "nacionalnu politiku" u sadašnjoj BiH. A to sam htio uraditi zato što sam kroz svoj istraživački rad često imao utisak da mnogi stranci ne razumiju neke osnovne stvari o bošnjačkom narodu i njihovoj perspektivi, pogotovo što se tiče značaja državnosti BiH, te historije njene državnosti. Dakle, ova knjiga je na neki način moj pokušaj političke edukacije međunarodne publike o toj temi, ali se nadam da ću domaćim izdanjem također generirati dodatnu debatu o ovima temama i u samoj BiH.
SUVERENA BiH JE TEMELJ OPSTANKA BOŠNJAKA
Vaša prva knjiga nosi naslov "Glad i Bijes – Kriza demokratije na Balkanu" i referiše se na vrijeme građanskog bunta u BiH 2014. godine. Gdje smo danas, deset godina kasnije. Šta se promijenilo, jesmo li nešto naučili?
- Nažalost, taj bunt nije imao kategorične posljedice po demokratske i političke okolnosti u BiH. Kažem nažalost jer sam bio jedan o tih koji se nadao će to biti jedan momenat rapidne demokratizacije i liberalizacije razmišljanja i očekivanja građana BiH. To se nije dogodilo ali ne može se reći da ti događaji nisu ostavili svoje tragove. Po prvi put u poslijeratnoj BiH političke elite su se stvarno uplašile od reakcija građana, od njihove mobilizacije. A strah elite od gubitka moći je jedna od osnovnih kriterija za stvarno demokratsko društvo. Jer, tako se stvara stvarna kultura odgovornosti među političkim liderima. Znaju da će, ako ne ostvare očekivanja građana, oni izgubiti moć ili kroz izborni proces ili kroz vanparlamentarnu mobilizaciju tih istih građana. Čitajući kroz redove mislim da to razumjevanje demokratije još uvijek animira i ovu moju drugu knjigu.
Zanimljiv je i sam naslov knjige, odnosno drugi dio naziva – "Nacija nakon genocida". Da li smatrate genocid ključnom historijskom tačkom odnosno prekretnicom koja definiše bošnjačku naciju?
- Da, mislim da agresija protiv Republike BiH i genocid nad bošnjačkim narodom tokom tog istog perioda apsolutno definišu modernu bošnjačku naciju i njeno razumijevanje svog odnosa prema susjednim državama ali, primarno, i svoj stav prema državnosti BiH. Jer u tom momentu postaje jasno, možda ne po prvi put ali na najznačajni način, da je suverena BiH temelj opstanka bošnjačkog naroda na ovom području. I da je ta ideja BiH kao drevne domovine Bošnjaka temelj njihovog identiteta, čak i mnogo više nego islamska vjera većine te populacije. Pogotovo nakon tragične radikalizacije većeg djela hrvatskog i srpskog stanovništa u BiH, tj. njihovog odbijanja sopstvenog bosanskog identiteta, Bošnjaci postaju jedina zajednica u BiH koja kategorično insistira na historičnosti države BiH, historičnosti njenih granica i svoje poticanje s tog prostora.
Dakle, bošnjačka nacionalna politika ne negira pravo i činjeničnu da su i Srbi i Hrvati također autohtone bosanske nacije. Ali ona također insistira da su to isto i Bošnjaci i da će BiH opstati uprkos tome što neki drugi narodi ne žele da budu primarno Bosanci i Hercegovci. Jer BiH nije slučajna država, ona je historijska činjenica, temelj bošnjačkog nacionalnog identiteta, i zbog toga bilo kakav pokušaj uništavanja ili cijepanja BiH je istovremeno pokušaj eksterminacije Bošnjaka.
BOŠNJAČKA NACIJA NIJE FORMIRANA SA ZAKAŠNJENJEM
Često ćemo čuti i u naučnim krugovima kako je nacionalno oblikovanje Bošnjaka (u regionalnim i evropskim prilikama) specifičan i historijski zakašnjeli proces. Slažete li se sa takvom ocjenom?
- Ne slažem se jer kao prvo takvi argumenti sugerišu da postoji jedan univerzalni šablon za formiranje nacija i nacionalnih identiteta što je apsurdno. To je jedan društveni i politički proces koji zavisi od historijskih okolonosti pa je tako u svakom slučaju zasebnom specifičan po lokalnom kontekstu. Dakle, način na koji su Njemci postali jedna nacija npr. nije isti kao što se to (nije) dogodilo u Belgiji, ili Indoneziji, ili Argentini itd. Bošnjaci nisu kasnili u tim procesima već su njihove političke elite tokom većeg dijela 19. i 20. stoljeća imale druge prioritete, koji su barem nakon 1878. godine uglavnom bili borba za goli opstanak.
Dakle, zaboravlja se u tim tezama o "zakašnjenu" formiranja bošnjačkog nacionalonog identita da je kroz taj cijeli period harala jedna agresivna kampanja sa strane Hrvatske i Srbije, pa i Austrougarske, da se spriječi "nacionalizacija" Bošnjaka. A ta kampanja je bila i politička i ideološka, ali i fizička, tj. podrazumijevala je valove nasilja nad bošnjačkim narodom, pogotovo od strane srpskih nacionalista.
U tom kontekstu često se govori o imperijalnoj prilagodbi Bošnjaka. Francuski historičar Xavier Bougarel eksplicitno tvrdi da su bošnjačke elite odgovor na historijske izazove uvijek tražile u zaštiti izvana. Pa, nije suvišno u tom kontekstu pomenuti i redovnu optužbu lidera Srba u BiH Milorada Dodika da su Bošnjaci "podanici stranaca". Da li je to historijski tačno?
- To nije tačno. Ono što se mora naglasiti jeste da nakon 1878. godine bošnjačka politička i intelektualna elita, pa samim time i bošnjački narod, se nalaze u jednoj veoma osjetljivoj poziciji. Iako su bili relativna većina u BiH, bili su apsolutna manjina u regionalnom i kontinentalnom smislu u jednom historijskom momentu gdje su "muslimani", ili narod koji je bio viđen kao "muslimani", bili aktivno potjerivan i polako je nestajao. Samo da se podsjetimo šta se događalo između Turske i Grčke 20-ih godina 20. stoljeća. Dakle, strategija, iako ona nije bila formalna, bošnjačke političke elite kroz cijeli taj period bila je da je važno da bošnjački narod preživi i opstane u BiH što je uvijek značilo veoma kompleksne kalkulacije.
Strategija je uvijek bila da se traži moderacija i dogovor. Vodili su jednu izuzetno kozervativnu politiku i to je ustvari ono što je definisalo nacionalnu politiku Bošnjaka tokom cijelog 20-og stoljeća, pa čak i za vrijeme rata i agresije na BiH. Samo da se podsjetimo da je predratna SDA aktivno zagovarala Jugoslaviju, jer je smatrala, odnosno imala je jedan realan stav, da će raspad Jugoslavije biti poguban za bošnjački narod i za BiH. Tek u onom momentu kada se apsolutno više nije mogao izbjeći rat, tada su su se bošnjački politički lideri fokusirali na nezavisnost i vojni otpor sve do kraja.
Dakle, to tumačenje Bougarela je, osim što je zlonamjerno, već i izuzetno ignorantno jer ne pridaje dovoljno pažnje stvarnoj materijalnoj i političkoj poziciji u kojoj su se nalazili Bošnjaci, njihova politička i intelektualna elita nakon 1878. godine.
