"Nije, naravno, sva krivica u našoj braći u ostatku Bosne što nas ne razumiju i što je takva uloga međunarodne zajednice koja ne želi napraviti grad bez diskriminacije i hegemonije. Problem je i naša lokalna politika koja već dugo, od odlaska Safeta Oručevića, nije kadra da na dnevni red u Sarajevu ozbiljno stavi Mostar".
"Sva politika, sve stranke u cjelini ne zauzimaju jasne stavove o problemima o kojima govorim. Zašto su bezuslovno ili, pak, uskointeresno popustljivi prema hrvatskoj politici ili stranačkim centralama u Sarajevu? Ne mislim da ću ikada biti zbog toga drag ili popularan, ali znam zašto to radim. Narod u mene gleda, sluša i razumije šta govorim. On je taj koji je prepoznao da je krajnje vrijeme da se brani dostojanstvo Bošnjaka. Uopšte ne marim za posljedice. Ako neko smatra da ne bih trebao ovako raditi neka me uvjeri argumentacijom ili praksom", kaže u velikom intervjuu za Preporod muftija mostarski Salem ef. Dedović.
Preporod je u svom online izdanju objavio samo dio velikog razgovora koje je izašlo u print izdanju glasila Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
U danima kada na Bošnjake u Hercegovini fizički napadaju, Preporod je s muftijom mostarskim Salem-ef. Dedovićem razgovarao o tome kako smo došli do stanja da Bošnjake u Hercegovini malo ko spominje, dok se njihovim statusom i budućnošću godinama trguje
PREPOROD: Kako stranci, ali i naši ljudi, percipiraju Mostar s obzirom na pitanja i izazove s kojima se ovaj grad stavlja u fokus interesovanja? Jeste li, naprimjer, imali slučajeva da Vas neko pita: kako je kod Vas dolje u smislu kao da je neki daleki ili tuđi dio zemlje?
MUFTIJA DEDOVIĆ: Pokušat ću odgovoriti s jednim sjećanjem iz grada koji je u srcu Bosne. Prije nekoliko godina gostovao sam u jednom džematu, gdje sam trebao održati predavanje. I kao što kažete, Mostar je uvijek u žiži interesovanja i govorio sam, između ostaloga, o onome što mi ovdje živimo, koji su naši izazovi i to je džemat s velikom pažnjom slušao. To predavanje je imalo odjeka. Ali nakon toga jedna odgovorna osoba u Islamskoj zajednici mi kaže: „Ma muftija da ti kažem nešto. Mi ti na Mostar gledamo ovako: malo Buna, malo Mostar, malo ašlame, malo Stari most...“ Iskreno je podijelio sa mnom svoje zapažanje i iz njegovog govora vidim da mi dođemo mnogima kao neka egzotika. To mi je tada otvorilo oči kako naša braća iz Bosne vide Hercegovinu, Bošnjake na jugu zemlje. Često se na nas, a to vidim i osjećam, gleda podozrivo, kao na nekoga ko malo ibadeti, nije baš vjeran džamiji, nije neki musliman, a onda kada zauzmemo stav i stanemo pred neke izazove onda se iznenade, a ustvari mi tada samo glasno pokazujemo svoju dosljednost i karakter. Postoji gledanje na nas, kako iz Bosne tako i stranaca, samo kao na prostor na kojem se može uživati, gdje ima sunca, vode, a sami ljudi oni su takvi kakvi su, između sebe zakrvljeni i podijeljeni i tu se ništa ne može. I kada neko od stranaca želi da miri on je tu samo da zadrži status quo. Kad je u pitanju Mostar, rekao sam to američkom ambasadoru, kada smo išli u obilazak Lakišića harema, da očekujemo podršku Sjedinjenih Američkih Država. On mi je kazao da je ovdje Evropska unija preuzela odgovornost '94. godine i da je to evropski problem. Kazao sam da je preuzela i tako ostavila, gurajući probleme pod tepih kako nikad ne bi zaživio koncept Mostara kao integriranog grada. Evropa kakva jeste ovdje je neodređena bila, osjetio se nedostatak utjecaja međunarodne zajednice i ta nezajažljiva hrvatska politika oličena u HDZ-u jučer, odn. HNS-u danas, iskoristila je stanje vakuuma i neodržavanje izbora od 2008. godine u Mostaru da zagospodari Gradom. S druge strane, imamo inertnost bošnjačke politike. Nije, naravno, sva krivica u našoj braći u ostatku Bosne što nas ne razumiju i što je takva uloga međunarodne zajednice koja ne želi napraviti grad bez diskriminacije i hegemonije. Problem je i naša lokalna politika koja već dugo, od odlaska Safeta Oručevića, nije kadra da na dnevni red u Sarajevu ozbiljno stavi Mostar. Kad niste na „stolu“, ni za stolom, onda kao da vas i nema. Od tada naša politika je blijeda, anemična i pitanje Mostara više nije u fokusu, kao primarno pitanje Federacije, a to je preko dvadeset godina.
Mostar i Hercegovina plaćaju veliku cijenu partnerskih odnosa na nivou Federacije
PREPOROD: Je li takav odnos i prema Hercegovini, jer zaista je teško pronaći primjere da bošnjački političari koji se bave dogovorima na nivou Federacije i BiH spomenu Hercegovinu i istaknu probleme ovog dijela države?
MUFTIJA DEDOVIĆ: Zašto je to tako? Mostar i Hercegovina plaćaju veliku cijenu partnerskih odnosa na nivou Federacije. Mi smo svjesni toga, ali zar se svaki put mora preko leđa Bošnjaka platiti ta cijena i to na štetu Bošnjaka u Hercegovini. Ne treba biti posebno uviđavan da se primijeti da hrvatski politički faktor svoj finansijski dio kolača vlasti s nivoa Federacije ubrizgava ovdje u Mostar u čisto svoje nacionalne projekte. Vidite: Hrvatsko nacionalno kazalište je velikohrvatski nacionalni politički projekat. Šta smo zamjerili prethodnoj vladi, ministrima i zastupnicima u Parlamentu Federacije? Zato što su bili gluhi i slijepi kod donošenja odluke da se uvrsti stavka u budžetu od dva miliona maraka za to nelegalno Kazalište? Ne može u istoj ravni biti olimpijski bazen koji koriste svi građani i u interesu je svih građana te ovo Kazalište koje je nacionalni projekat. Ti veliki nacionalni projekti se ogledaju u politici, kulturi, socijalnim pitanjima, obrazovanju i uvijek preko leđa Bošnjaka. Pita li se iko, zarad takvih partnerskih odnosa, kakvo je stanje Bošnjaka u Hercegovini? Jesmo li mi išta ovdje “dobili” iz tih dogovora na nivou Federacije i u kakvo stanje smo dovedeni? To nas ljuti. Dogovore „transfere“ u Zeničko-dobojskom kantonu ili Kantonu Sarajevo razmišljajući kako će Bošnjaci ovdje proći. Vidjeli ste kakav otpor je bio da mi samo dozidamo malu munaru i proširimo 25 kvadrata molitvenog prostora u Rabranima, koji su 30 kilometara od obale mora u Neumu. U jednom takvom selu koje je tek sada stavljeno na mapu svijeta. Mještani, koji su tretirani kao da ne postoje, tek su se ovim malim mesdžidom, džamijom, počeli primjećivati. Jeste li vidjeli koliko muke smo vidjeli i na kakvu politiku smo naišli? Možda su naša braća u Bosni konačno progledali kroz ovaj primjer s čime se mi suočavamo, jer stalno su mi kao muftiji postavljali pitanja, naročito čim dođe ljetna sezona, zašto ne napravimo na obali mora džamiju kao što je izgrađena ona u Rijeci: Kad može onako lijepa džamija u Rijeci, što vi ne sagradite u Neumu?
Naša djeca su u potpunosti izložena kroatizaciji i katolizaciji
PREPOROD: Je li ovo loše, gore ili najgore vrijeme za Bošnjake Hercegovine? Također, nama izgledaju skoro nerealne priče da su Hrvati u Hercegovini uspjeli skoro zaokružiti jedan teritorij u kojem suvereno vladaju obrazovanjem, kulturom pa i ekonomijom tako da teško i državne inspekcije zalaze u privredne subjekte?
MUFTIJA DEDOVIĆ: Ovo stanje je kontinuitet. Ono ne popušta. Pitanje je samo vidimo li to i osjećamo li to. Mi se samo ne smijemo pomiriti s tim stanjem kao da je to jedna trajna realnost u kojoj se uspostavlja potpuna dominacija te da hrvatski faktor određuje mjeru i nivo naše slobode. To se želi. Šta su poruke ovih navijačkih skupina i fizički napadi? Nema to veze s navijačkim izgredima i skupinama. Nikakve. To je sve dirigirano. Dirigirane su to političke poruke iz poznatih centara. Želi se poslati poruka: tu ste, ako želite tu biti, primirit ćete se i bit će onako kako mi kažemo i bit ćete onoliki koliko vam mi dozvolimo da izrastete, dići ćete glavu onoliko koliko mi kažemo pod ovim križevima ovdje! Vi imate čistu jednu politiku koja zloupotreljava i religiju pa koja putem križeva i novih križnih puteva, koji nemaju nikakvo uporište u tradiciji, nastoji ostvariti svoje političke ciljeve. Stari grad u Stocu se želi pokrstiti, pored srednjovjekovne nekropole stećaka Radimlje uspostavlja se spomenik žrtvama Blajburga – znači ne može tamo gdje treba biti izvorno ali može u Hercegovini, pa se uspostavlja neki memorijal, tzv. spomen-groblje mira na Bilama nad Mostarom, kojim se vrši brutalni historijski revizionizam i šalje opasna poruka novim generacijama i izgradnji mira na ovim prostorima. To su snažne nacionalističke poruke koje nemaju veze s religijskom podlogom i koje su dugoročno prijetnja miru, jer među Srbima i Hrvatima nema otvorenih pitanja. Oni su među sobom razgraničili na ovom prostoru. S kim treba razgraničiti?
Kome je poruka veliki križ nad Mostarom i stotine drugih religijskih simbola širom Hercegovine koja ne pripada samo Hrvatima - katolicima? Mi smo za sekularnu državu, to je naše opredjeljenje. Ne želimo da nam iko išta nameće. Mi nismo protiv križa, ali jesmo protiv zloupotrebe križa u političke svrhe. Problem Hercegovine je problem što dugo u javnosti odzvanja da je Hercegovina jednako H, odn. jednako samo Hrvati, a da se tako lahko prelazi preko toga da su u njenom tkivu toliko bitni, Bošnjaci i Srbi, kao dio njenog identiteta. I u našem bošnjačkom narativu ima previda po tom pitanju, pa se prihvata takvo razmišljanje i to pored našeg čvrstog duhovnog, historijskog, kulturološkog i ekonomskog kontinuiteta i ukorijenjena na ovom prostoru. Srećom pa postoje odvojene škole u nekim gradovima, poput Stoca i Čapljine koje rade po federalnom nastavnom planu i programu i na bosanskom jeziku, jer u ostalim školama je plan i program iz Republike Hrvatske. Mi imamo primjere da djeca iz Duvna i Livna koja dođu u Karađoz-begovu medresu bolje poznaju povijest i geografiju Hrvatske nego svoje zemlje... I tu veliku odgovornost ima bošnjačka politika. U Glamoču imamo bosanski jezik, u ostalim gradovima Kantona 10 imamo vjeronauku koja mora ponijeti teret nacionalne grupe predmeta i upoznavanja identiteta vlastite domovine. To je propust naše politike. Naša djeca su u potpunosti izložena kroatizaciji i katolizaciji koja se sprovodi po školama. Kao što imate svetosavlje u manjem entitetu, ovdje se vrši katolizacija. Prisustvo državnih organa, nadzora i inspekcija bi trebalo biti neupitno u ovom dijelu države. Čujem da u zadnje vrijeme ima pomaka u toj kontroli, da inspekcija može ući u Međugorje. To je krenulo nakon toliko godina. To su zaokruženi sistemi, sistemi za sebe u kojem imate takvo stajalište da ako odavde ode jedna marka u državnu kasu ona se mora vratiti. Jako nam je teško palo da je kladioničarski lobi tako jak i da se nekada raspavljalo o tome, a nije se ništa napravilo. Kladionice cvjetaju, uzima se novac naših građana, neoporezovan novac, gdje on ide i gdje se ubrizgava, to i ptice na grani znaju! Zašto nisu prošli zakoni o kladionicama? Zato što nije bio u interesu lideru HDZ-a. On sada vlada Federacijom.
Ne bih se nikada izlagao ovome
PREPOROD: Koliko su ozbiljne optužbe, barem iz Vašeg ugla, da je nova vlast na nivou Federacije ojačala Čovićevu nacionalističku politiku?
MUFTIJA DEDOVIĆ: On je bio jak i prije, ali sada je dobio odriješene ruke. Volio bih da vidimo gdje smo mi u Mostaru, šta imamo, mi kojih ima nekih 44%, Hrvata 48% pa da se vidi jesmo li konstitutivni i šta imamo dok Čović na sva zvona priča o ugroženosti Hrvata. Međutim, želim naglasiti nije sve to toliko jako koliko je kod nas sve slabo. Problem je naša pamet, razjedinjenost i nepovjerenje među nama. Zato ipak, na sve gledam s optimizmom i ovi procesi nas mogu samo osnažiti.
PREPOROD: Bošnjaci Stoca su mi kazali kako ih tadašnja važna politička ličnost nije željela ni posjetiti povodom otvorenja brze ceste od Stoca do Neuma, da je upoznaju sa stanjem Bošnjaka kojima se nastojalo zabraniti i da imaju svoje mezarje. Jedan je kazao da se lokalni predstavnici probosanskih stranaka i ne smiju mnogo buniti ne zbog Hrvata, već svojih centrala u Sarajevu.
MUFTIJA DEDOVIĆ: Tako je svugdje gdje suvereno vlada hrvatski politički faktor. Na tim prostorima drugima i trećima pripadaju mrvice ili ni to. Mi bismo bili sretni da se prave dogovori da se sam Stolac uzdigne za sve građane i da ima dovoljno radnih mjesta. Ljudi iz Stoca dolaze raditi u Mostar. Taj čovjek u Stocu vam je kazao realnost. Naš veliki hendikep jeste da ovdašnje filijale ključnih političkih stranaka i opcija koji nastoje zastupati Bošnjake ali i druge građane vode politiku iz Sarajeva bez osjećaja za lokalnu problematiku i na kraju same ljude. Te stranke šalju poruke da mi ovdje riješimo svoje probleme, da nas neće ometatati, a stvarnost je drukčija. Danas se riječ Bošnjaka ili onih koji predstavljaju Bošnjake ne čuje.
