Moje sjećanje: Kad je nekad bio Bajram

Bila je to grupa šabačkih Roma koji, dok jednom rukom udaraju u bubnjeve, drugom hvataju papirne novčanice što im ih s prozora bacaju komšije i to, ne samo oni koji slave, već i oni drugi.  

Iznenada se sa trećeg sprata, u svojim sjajnim crvenim dimijama  „skotrljala“ i stara komšinica Hafiza koja, iako sama, povede kolo na sred dvorišta u nadi da će joj se pridružiti bar neko od slučajnih prolaznika.

„Hajte komšije, Bajram je“ doziva i podvriskuje Hafiza, a ja gledam, slušam, divim se njenom staračkom damaru i snazi, dok se do nje u kolo hvataju nepoznati mi ljudi.

Bio je to Bajram na koji nisam navikla. Za razliku od onog mog, tihog hercegovačkog, ustvari, lastvanskog, u kome se ezan čuo samo s jednog mesdžida i to u krugu dokle je mogao doprijeti glas starog mujezina Sabita, ovaj bosanski, zvornički, naprosto je drhtao javnom manifestacijom radosti, odisao toplinom koja je zračila sa lica starih Zvorničana, ustvari, muslimanske gospode koja se, po adetima po kojim su se vladali i u žalosti i u radosti, teško može zaboraviti.

Na takav Bajram se nije bilo teško navići, premda bih prijateljima, redovno pričala kako je to bilo „kad je kod nas bio Bajram“.

A „kod nas“ je podrazumjevalo bajrame mog djetinjstva uz obaveznu priču o tome kako izgleda kad  „ljudi dođu od Bajrama“.

A onda je došao rat. Ubistva, progoni, izbjeglištva i  bajrami u kojima se prvog dana, uglavnom, sjećalo i plakalo.

Vraćale su se slike rahmetli oca kad dolazi iz džamije, kako s majkom  i nama starijom djecom ispija bajramsku kafu u avliji, mjerka je li baklava mogla podnijeti još oraha itd.

Prostrla bi mi se pred očima i slika Zvornika i sjaj sređenih zvorničkih hanuma dok s poklonima žure roditeljima i starijim konama da čestitaju Bajram, a tanani glas Himze Polovine koji bi dopirao iz mahala, koji  prekida graja djece u avlijama dok prebrojavaju sitniš kojeg su darivale strine, dajinice, kone. I sve naglas računaju koliko će im djedovi, amidže, dajidže, kad se vrate kući iz čaršije, dati  „papirnih para“.

Slike su bile toliko svježe i snažne da bi u nekim trenucima izgledale kao stvarne.

Bili su to bajrami u kojima su se oplakivalile pogibije rodbine, prijatelja i njihove djece na ratištima širom BiH. 

Oplakivalo rušenje džamija, među kojima i one zvorničke što mi je „pod prozorima rasla“ kako mi jedne prilike za tek sagrađenu Rječansku džamiju reče moj komšija Haso.

Mnogi od nas koji se do rata nismo ni poznavali, u to vrijeme,  umjesto baklave, okupila bi tepsija pekmeznih hurmašica.

Sjećali bi smo se kako je nekad bilo, pričali i sanjali vrijeme u kome ćemo Bajrame dočekivati sretniji nego što smo tada bili.  

I uvijek bi se našao neko da ispriča kakvu anegdotu o Muji i Mujinici koji su na zvorničkim ulicama prodavali ofingere, o raznim čaršijskim šeretima, a posebno o mojoj koni Hafizi, najpoznatijoj zvorničkoj provodadžiki koja je, kako smo kasnije saznali, neposredno nakon progona, umrla u Malom Zvorniku u Srbiji.

A onda je došao mir. Bajrami. Nekome radosni, nekome tužni zauvijek.   

Jutros, domalo nakon što su se ljudi vratili iz džamije, u dvorištu zgrade u kojoj stanujem, u Tuzli, začule su se trube i bubnjevi srbijanskih trubača. Otkako je rat stao, dolaze skoro svakog Bajrama.  Nisam sigurna da im je neko s prozora bacio bar jednu marku.   

Jer sve je drukčije, sve se nekako promjenilo pa i onaj plamen bajramske radosti koji, bez obzira na sve proživljeno i preživljeno, na sve čega se s toliko čežnje  i radosti sjećamo, još uvijek u nama tinja, samo ne na način kako je to nekad bilo.

A i kako bi.

Upravo danas, na Kurban Bajram 2021. godine u Prijedoru se klanjala dženaza za novih 12 nevinih bošnjačkih žrtava, ubijenih 1992. godine.