Milkica Milojević: Republika Srpska klizi u dikataturu

Nasilje, pogotovo sistemsko nasilje, je sveprisutno i sve je teže boriti se protiv nasilnika.

Milkica Milojević, novinarka i aktivistkinja iz Banjaluke, po struci politologinja, novinarstvom se bavi već 35 godina, od čega je bar 33 provela na terenu. Diplomirala je na FPN u Beogradu, 1987. Deklarirana je feministkinja. Koautorica “Priručnika za odgovorno izvještavanje o marginaliziranom društvenim grupama”. Od 2009. do 2016, bila je predsjednica Udruženja “BH novinari”. Dobitnica novinarske nagrade Srđan Aleksić i nagrade Parlamenta BiH i OSCE za doprinos rodnoj ravnopravnosti u BiH. U intervjuu za Politicki.ba govori o novinarskim slobodama, pritiscima vlasti i drugim temama.

Na početku razgovora Milojević pravi paralelu između novinarstva danas i novinarstva s kraja 80-ih kada se počela baviti ovom profesijom.

“Od vremena kad sam počela da se bavim novinarstvom, korjenito se promijenio i svijet u kojem živimo, i naše okruženje i naša profesija. Ja sam u ovom poslu već 35 godina, kada sam počela da se profesionalno bavim novinarstvom, živjela sam u socijalističkoj Jugoslaviji, u jednopartijskom sistemu, tada je još postojao i Berlinski zid, i SSSR...”, započinje Milojević razgovor za Politicki.ba.

Drugačije su bile okolnosti, ali i uslovi rada.

“Kucali smo tekstove na mehaničkim pisaćim mašinama, u redakcijama se pušilo, a bogami i pio alkohol. Nije postojao Internet, ko god je htio da se iole ozbiljno bavi novinarstvom imao je ispod stola gomile papirne lične arhive, kopao je po starim novinama u bibliotekama, po službenim glasnicima i dokumentima u javnim arhivima. Ništa gugl srč! Dakle, bio je to sasvim drugačji svijet”, nastavlja Milojević.

U tom periodu, dodaje, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, u Jugoslaviji je bilo „zlatno doba“ novinarstva: “jedan sistem je odumirao, drugi još nije bio uspostavljen, slobode je bilo na pretek za one koji su znali da je uzmu. Postojao je, istina, član 133. Kivičnog zakona, famozni „verbalni delikt“, ali se rijetko primjenjivao i već je bio predmet otpora, čak i sprdnje.”

Od tada su prošle decenije, ali biti novinarom u današnjim okolnostima nije lakše. Naprotiv.

“Danas je mnogo teže baviti se novinarstvom, ne samo zbog pritisaka centara moći, nego i zbog pritiska poslodavaca da se proizvede što više tekstova, priča, medijskog sadržaja, sa što manje „troškova“, u svakom smislu. Prije skoro četiri decenije i novinarstvo je bilo ozbiljnije i novinare su svi ozbiljnije shvatali i više ih cijenili”, ocjenjuje Milojević.

Upitana kako takva atmosfera i pritisci utiču na mentalno zdavlje novinara/ki Milojević odgovora da je to pitanje za profesionalce druge vrste: psihologe, socijalne psihologe i psihijatre.

“Ono što je kao laik mogu primjetiti, jeste da smo svi mi, ne samo novinari/ke, prilično obeznađeni. Od klimatskih promjena, do dešavanja u svijetu i domaćih političkih i privrednih prilika, ništa nam ne nudi nadu da će sutra biti bolje. Novinari/ke su u još goroj situaciji nego takozvani „obični ljudi“, jer mi imamo više informacija koje ne slute na dobro. Konkretno, u Republici Srpskoj atmosfera je, dodatno, još mračnija, jer klizimo u diktaturu. Nasilje, pogotovo sistemsko nasilje, je sveprisutno i sve je teže boriti se protiv nasilnika”, mišljenja je Milojević.

Najveća prijetnja slobodnom novinarstvu u Banjaluci, u Republici Srpskoj je, mišljenja je naša sagovornica, vlast predvođena SNSD-om i Miloradom Dodikom, uključujući i sa njima povezane tajkune.

“Sutra će to možda biti neka druga partija i vođa i njihovi tajkuni. Nažalost, ne vjerujem da će se eventualnom promjenom vlasti u Republici Srpskoj promijeniti model vladanja, zasnovan na sili i nepravdi. Za takvo nešto potrebne su mnogo korjenitije promjene, a za sada ne vidim nosioce takvih promjena.”

Načini borbe protiv ometača nepristrasnog novinastva su poznate od ranije: znanjem, profesionalnom i građanskom hrabrošću i solidarnošću.

“To što je situacija tako mračna, kako je opisah u prethodnim odgovorima, ne znači da treba da odustanemo od borbe. Naprotiv. I ne treba tu očekivati neke herojske poduhvate. Vrijeme heroizma je prošlo. Ali, svaka pročitana knjiga ili zakon, svako smisleno pitanje na pres konferenciji, svaki akt solidarnosti prema koleginici ili kolegi, građaninu ili građanki čija su ljudska prava prekršena, svaki ozbiljan pošten tekst... sve to , malo po malo, potkopava tvrđavu sile i nepravde”, dodaje Milojević.

U višedecenijskoj karijeri susretala se sa brojnim pritiscima i prijetnjama. Morala je i napustiti Banjaluku zbog prijetnji smrću. Milojević nije bila general nakon bitke. Već je u najtežim trenucima imala hrabrosti pisati ono što mnogi nisu smjeli, a morali su – istinu.

“Recimo, u toku rata, krajem 1993. vrlo ozbiljno mi je prijećeno likvidacijom, jer, valjda, moji tekstovi nisu bili dovoljno „patriotski“. Jednom sam, takođe u ratu, brutalno pretučena. Nasilnik je bio čovjek iz struktura „državne bezbjednosti“. Kasnije sam bila žrtva mobinga, pritisaka od strane poslodavca da ono što zovem svojom ličnom uređivačkom politikom „prilagodim“ uređivačkoj politici medija u kojem sam radila”, sjeća se Milojević.

Tokom karijere kršena su i njena radnička prava. Sedam puta je davala otkaz.

“U jednom perodu sam, nakon što sam dala otkaz, dvije godine bila bez posla, izdržavala sam porodicu radeći kao fri lenserka. Prije nekoliko godina mi je zbog neprestanog mobinga, od kojeg me nisu zaštitle ni kolege ni kompanija, bilo ugroženo zdravlje. Bilo je i napada preko društvenih mreža: na neke sam odgovorila, na neke nisam, kako ne bih dala na značaju napadaču. Bilo je i ponuda „ispod stola“ u smislu „što da pisakram, kad mogu biti direktorica ili ministarka“. I to je nasilje”, sjeća se Milojević.

Nakon jedne prijetnje upućene telefonom 2019. godine, uz podršku redakcije, Linije za pomoć novinarima i njenog glavnog urednika, prijavila je napadača i on je krivično osuđen na novčanu kaznu. No to, nije dovoljno.

“Sud je odbacio moj zahtjev za javno izvinjenje, ne meni lično, nego cijeloj novinarskoj zajednici. Interesanto je da su me tada mnoge kolege gledale poprijeko, jer prijavljujem „običnu sitnicu“. Smatrali su da su prijetnje „dio novinarskog posla“ i da se dešava svakodnevno, pa ne treba praviti „veliku priču“ od toga. Eto, ja ne mislim da je normalno da meni, ili bilo kom drugom građaninu/ki, neki mulac, osokoljen nasiljem političara i tajknua, prijeti da će saznati gdje stanujem i da će ubiti i mene i moju porodicu. Ja u takvom društvu neću da živim”, zaključuje Milojević.

Tekst je realiziran u okviru Transition programa Vlade Republike Češke i uz finansijsku pomoć Ambasade Republike Češke u BiH @CzechiainBiH. Sadržaj odražava stavove sagovornika koji su izbor redakcije Politicki.ba i ne odražavaju nužno i stavove Češke vlade.