Logoraši na udaru sudova entiteta RS

„Bila je to teška situacija, ali vjera u Boga, moj duh koji se ne predaje čini mi se, ostavili su me u životu. Teško je kad izgubiš vid, ali sam se otimao. I danas se otimam.

Pošalju me tada u Ameriku na ličenje, u Čikago, i tamo mi doktori koliko, toliko, osposobe šake koje nemam kako bih mogao funkcionirati.

Na jednoj ruci presade mi prst od noge, a na drugoj ruci naprave rascjep, tako da se mogu služiti i tom rukom. Eto, mogu zvati na mobitel, mogu držati čašu, mogu mnogo šta i raditi.

Zarasle rane, rat prošao, tu je i porodica, dva hairli sina, supruga. Sinovi završili medresu, pa otišli na fakultete. Bogu zahvaljujem na svemu“.

Životna priča Bahrudina Mujkića je priča o tome kako čovjek, nakon svih nesreća koje je preživio, očuva duh i volju za životom na čemu bi mu pozavidjeli mnogi koje je u životu pratilo samo dobro.

Bahrudin ne miruje. Radi mnoge muške poslove kao da su mu u najboljoj funkciji i oči i ruke. Vide ga i na njivi i na krovu kuće kako čisti odžak.

U nevjerici da ga, zbog načina kako funkcionira, možda, ipak, vid služi, „država“ ga, priča kroz smijeh, jednom  pozvala da mu, za svaki slučaj „provjere oči“ .

„Sve je to meni bilo smješno, ali, kad „država“ zove ja se ne bunim. Letim. Sad kad bi kazali treba Bahrudine ići braniti državu, ovako slijep ne bih ni minut razmišljao, krenuo bih.

Ja sam zbog moje države izdržao tolike patnje, dao dijelove tijela i neka sam, opet bih, pa neka kaže šta god ko hoće.  

Svašta me je, i sami vidite, u životu snašlo, ali ako me pitate za čim danas žalim reći su vam iskreno: žalim za onih šest i po maraka što mi svakog mjeseca odbijaju od penzije i stavljaju ih u džepove mojih mučitelja“.

U svojoj nevjerovatnoj životnoj priči, Bahrudin Mujkić, kaže ima jednu „posebnu tegobu“ koju ne može sakriti.

„Koliko mi je teško zbog svega šta su logoraši u logorima preživljavali, još mi je teže što sudovi u Federaciji, čim dobiju  presudu iz Banje Luke da je logorašu odbijena tužba i naređeno plaćanje sudskih troškova, ekspresno traže da se ti troškovi isplate istoj toj Banjoj Luci.

Čujem da su pojedinim logorašima, obzirom da nemaju nikakva primanja, naši u Federaciji plijenili teško stečenu sirotinju – kauče, televizore, razno pokućstvo. Onim koji rade odbijali po pola plate. Duša zaboli zbog te nepravde“.  

Bahrudin  Mujkić, u svojim Ratkovićima godinama sebi organizira život na način da ni u čemu ne oskudjeva. Radi šta god mu to njegova tjelesna sposobnost dozvoljava, čak i više od toga, putuje gdje god mu se ukaže prilika, druži se s prijateljima.

I kad ga obuzme kakva kriza, sebi, veli „razgali“ jer ne da da psihički padne.