Kultura na ulici: Šta je nama Naša stranka dala

Koji mjesec kasnije, uoči izbora, poručila kako neće glasati ni za Željka Komšića, jer je “glas za njega - glas za krizu”. Poruka građanima je bila jasna: podržite Trojku kao alternativu.

Nakon što je u oktobru 2022, na dan izbora, visoki predstavnik Christian Schmidt intervenisao u Ustav Federacije, s ciljem da osnaži poziciju hrvatskih predstavnika u vlasti, prvi javni događaj na kojem se pojavio bila je specijalna projekcija dokumentarnog filma Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu.

Ugostivši Schmidta na tom eventu i fotografišući se s njime, Žbanić mu je pružila bitnu podršku u odsudnom trenutku: sjetimo se koliko je visoki predstavnik bio omražen u tom trenutnu u našoj javnosti.

Tri godine nakon tog događaja, kojim je započet proces dolaska Trojke na vlast, Jasmila Žbanić ocjenjuje kako stanje u kinematografiji nikad nije bilo gore, kako je nesposobna vlast blokirala rad Fondacije za kinematografiju, itd.

Ne bi sjala ovako jako, ova naša filmska avlija…

Žbanić nije jedina s kojom se situacija poigrala. Sam osnivač Naše stranke Danis Tanović je, u ljeto 2024, u okviru jedne diskusije tokom Sarajevo Film Festivala, oštro kritikovao vlast Trojke.

“Bh. kinematografija”, kazao je, “već dugo vremena postoji zahvaljujući nekim entuzijastima koji se bore da se sve to dešava. I vladajuće stranke, koje su 30 godina vladale, nisu se potrudile da se nešto desi i onda naprave taj BH Content Lab, koji je zaista bio sjajan, nevjerovatan. Desile su se neke divne stvari, neki dobri filmovi, neke dobre serije. I prvo što se desi, kada dođe neka sljedeća vlast jeste da ukine to. Ja to zaista ne razumijem.”

Tanović je, vidljivo ogorčen i ljut, zaprijetio: ”Lijepa stvar je da su svakih nekoliko godina izbori. Ljudi koji vas razočaraju, vi se izjasnite da su vas razočarali, kažete im hvala.”

Sarkastičnu opasku voditeljice (Ines Mrenice) da je najbolje da se vrate “naši” (SDA), Tanović je sugestivno izignorisao i nastavio sa tiradom protiv dojučerašnjih istomišljenika. 

Mogao bih se složiti s Tanovićem da je, u Novalićevo vrijeme, situacija bila bolja, ali ne bih se mogao složiti da je bila dobra. Ne bih mogao, kao Tanović, govoriti o hiljadu lijepih stvari u kinematografiji, ignorišući one loše. Naime, nikad nisam mogao razumjeti kako država jednom režiseru može dati 800.000 maraka, dok je potpuno nezamislivo da jednom književnom autoru ili historičaru da 10-20 hiljada za knjigu. Zar je film toliko bitniji?

Ilustracije radi, BH Telecom nikad nije izdvojio ni marku za organizaciju npr. History festa, a za vrijeme prošle uprave isti taj BH Telecom je  najavio da planira izdvojiti ukupno 27 miliona maraka za snimanje filmova i serija! Nikada nije bilo sporno da “film košta”, ali situacija, u kojoj filmadžije dobivaju sav novac, a drugi sektori ništa ili gotovo ništa ne može biti dobra, ma šta Danis Tanović mislio i govorio.

Bh. filmska laž

Uz navedeno, valja naglasiti da je našoj filmskoj zajednici već odavno potrebna demokratizacija, jer već decenijama jedan te isti krug ljudi (Tanović, Mustafić, Žbanić, Pjer Žalica, itd.) upravlja svime, a odsustvo kritičkog dijaloga dovelo je do radikalnog pada kvaliteta naših filmova. O tome je još prije pet godina, u vrijeme kada su se “dešavale neke divne stvari” (Danis T.), pisao Senad Avdić u tekstu Bh. filmska laž ili zašto Žalicina Baba nije umrla niti se zna kada će, podcrtavajući da više nikakva kritika nije dobrodošla u “ovdašnjoj kulturi dogoverene beskonfliktnosti, oktroirane apologetike i izniveliranih, a nepostojećih umjetničkih standarda”.

Nekog ko nije o tome razmišljao može začuditi to da je u zloglasnoj bh. politici zapravo mnogo više slobodne, kritičke debate, nego u kulturi; i da je naša politička scena u znaku pluralizma, dok je kulturna zajednica, naročito filmadžijski dio, u znaku jednoumlja, (auto)cenzure, nepotizma, itd.

Umjesto da otvori prostor za demokratizaciju kulture, te da napravi pravedniju i transparentniju distribuciju novca, nova vlast je napravila stanje još gorim. Nesrazmjer između novca, koji ide za književnost, historiografiju, itd, s jedne, i film, s druge strane, uklonila je tako što je i filmadžijama srezala budžet, pa sve sektore u oblasti nauke & kulture drži na hljebu i vodi. Tako smo, od anti-elitističkog slogana “kultura na ulice”, nakon tri godine vladavine “kulturnjaka” iz Naše stranke i partnera, došli do toga da je kultura na ulici, na prosjačkom štapu, lišena digniteta i produktivnosti.,