Kuku majko ko sve hoće u načelničku fotelju!

Zaista, znamo li ko su ljudi koji ovih dana, sa svih strana ulijeću u naše živote ubjeđujući nas da su oni pravi kandidati za načelnike i da baš njihova imena u nedjelju trebamo zaokružiti na izbornim listama kako bi nas predstavljali u naredne četiri godine?

Piše: Almasa Hadžić

Nedeljni izbori bit će vaga naše pameti, hrabrosti i morala. Nije pitanje kako ćemo glasati, već za koga ćemo glasati.

Nakon štio je u javnost ove sedmice procurio navodni video uradak kandidata za načelnika, dobro bi bilo da se kolektivno upitamo kakvi to sve karakteri žele da se dograbe načelničke pozicije i u naše ime, u zajednici u kojoj živimo, raspolažući novcima koje zajednica prihoduje, odlučuje o sudbini i zajednice i svakog nas pojedinačno.

Kandidat i kalaštura

Nebitne su osobe video-materijala, stranka ili stranke koje stoje iza, nekakve, da li lokalne ili uvezene kalašture svejedno, jer su i stranke, i kandidat, i snimatelj i kalaštura, nakon ovoga, imaju zajednički imenitelj: dno ljudskog i političkog nemorala.

Je li ikad iko od nas, dok slušamo njihovo samoreklamiranje i ubjeđivanje da boljih od njih nema, upitao sam sebe ko je i kakvog je ljudskog i političkog karaktera kandidat koji toliko želi da zauzme, ili po drugi, treći ili šesti put sjedne u načelničku fotelju.

Teško.

Jesmo li se ikad upitali, kako su se takvim, od jedne plaće množile kuće, vikendice, kafići, radnje, bijesna auta, odmori po egzotičnim odmaralištima? Ili, kako je sin nekog od njih, koji je dva puta obnavljao godinu na fakultetu, dobio posao u Elektroprivredi, BH Telekomu, Termoelektrani, Vodovodu, inspekcijama itd, dok Hasinog elektroinžinjera, suha desetka, godinama odbijaju na konkursima kao kandidata koji „nije zadovoljio“.

Daj Bože!

Jesmo li ikad sebe upitali kako da vjerujemo načelniku koji je rasturio svoju porodicu jer se, bajagi, zaljubio u tridesetak godina mlađu pripravnicu kojoj je njegov krevet bio ulaznica za stalno zaposlenje.

Jesmo li se zapitali kako da vjerujemo načelniku koji, bez imalo stida, vikend provodi u kladionicama, dok njegovi partijski sekundanti stoje ispred vrata pazeći da ga kakav sirotan ne raspali motkom jer mu je dozlogrdilo njegovo bahaćenje?

Nismo, naravno!

Jesmo li ikada upitali sebe kakav je to čovjek koji hoće da sjedne na načelničku stolicu, a koji je u deset godina, promjenio najmanje pet političkih partija, koji petkom prije svih stiže u džamiju da zauzme mjesto u prvom safu, a već u subotu, za rakijskim kazanom, uz partijske tambure, zabavlja podanike koji ga za sitan novac i komad pečene janjetine ubjeđuju da boljeg od njega nema.

Nismo, naravno!

Godine sluđivanja

Nismo, jer su nas godinama sluđivali svojom bahatošću i nametnutom paradigmom da nam je život dobar jer rata više nema, da za sve što se u našim općinama, gradovima uradi imamo zahvaliti njima, a ne našim, odnosno budžetskim novcima, da to što nam je asfaltiran put, što imamo vodovod, biblioteku, kino dvoranu, opet, imamo zahvaliti njima, a ne porezima i taksama koje se slijevaju u općinske i gradske budžete...

Da se razumijemo: čestitih, znanih i vrijednih kandidata za načelnike i na ovim, kao što je bilo i na mnogim predhodnim lokalnim izborima ima povelik broj.

Ali, ništa manje ima i onih kojima je načelnička pozicija prilika za talove, zapošljavanje partijskih kadrova, rodbine i ljubavnica, prilika da pokažu sav svoj ljudski poganluk, a o političkom da i ne govorimo.

Zato, ako ikad a ono sada, dobro razmislimo ko može biti prvi čovjek naše lokalne zajednice!

Imadnimo toliko hrabrosti i pameti da ne dozvolimo da fotelju načelnika zauzmu nemoralni ljudi i političke siledžije koje svojim nemoralom, bahatošću i nekompetentnošću obezvrijeđuju i pravila i zakone po kojima svako društvo treba funkcionirati.

A što se tiče glasanja za općinska i gradska vijeća, svi mi imamo više mogućnosti.

Upitan ima li svog favorita na nedeljnim izborima, moj komšija Mustafa, javno je izjavio da će glasati za „Asimovog sina“. Kaže da mu zna oca koji je rat proveo na ratištu, majku koja je vrijedna i „o sebi pri sebi žena“, a da je njihov sin redovno završio fakultet u Tuzli, da ne sjedi pred kladionicom, već vrijedno radi „i na poslu i na njivi“, a što je najvažnije, kaže „mlad je i uljudan“.

Takvih poput „Asimovog sina“, pune su izborne liste svih političkih subjekata. Vrijeme je da takve prepoznamo, posebno, među kandidatima za načelnike.