Kud nas vozi Benjamina

Zločin na Kazanima je zločin pojedinaca, a nikako sistema koji je tada vladao u Sarajevu. I tačka.

Piše: Almasa Hadžić

Gradsko vijeće Sarajeva, na prijedlog gradonačelnice Benjamine Karić, usvojilo je danas Prijedlog odluke o podizanju spomen-obilježja Kazani, kao i prijedlog teksta koji će biti ispisan na ovom spomeniku.

Kazani su mjesto gdje je, početkom agresije na BiH, odmetnuta grupa pripadnika Armije BiH ubila 17 Sarajlija, mahom srpske nacionalnosti, ali i neke Bošnjake, i koja je završila na način kako se to u ratnim uslovima obično i događa: jedni pod zemljom, drugi u zatvoru.

Ubistva na Kazanima, nedužnih, mahom starijih osoba srpske nacionalnosti, jedan su od tragičnih biljega stradanja Sarajeva i njegovih građana.

Oni koji Kazane žele staviti pod politički pokrovac niti su prijatelji ubijeni, niti istine o ratnim dešavanjima u Sarajevu.

Treba li obilježiti mjesto stradanja na Kazanima?

Treba, naravno.

Treba li kazniti one koji su ih ubijali?

Treba, nego šta.

Koliko je poznato dvojica ubica sa Kazana su u obračunu sa tadašnjim policijskim snagama u Sarajevu, smrtno stradala, dok su ostali odležali zaslužene zatvorske kazne.

U pokušaju njihovog hapšenja, od ruke ovih ubica ubijeno je, tačnije, zaklano 9 pripadnika MUP-a R BiH koji su ih pokušali privesti pravdi.

Je li među onih 11.541 ubijenih Sarajlija tokom opsade grada bilo još Srba?

Jeste, i to mnogo više nego što ih je ubijeno na Kazanima.

Jesu li njihove ubice odgovarale pred nekim od domaćih sudova?

Nisu, a izgleda i neće.

Oni se danas mirno šeću po „raspolovljenom“ Sarajevu, neki, čak, saznajemo, rade u državnim institucijama, neki su u svojim privatnim biznisima, neki i dalje preprodaju drogu, neki se druže sa djecom onih koje su snajperima i granatama komadali po sarajevskim ulicama, neki...

Zločin na Kazanima je zločin pojedinaca, a nikako sistema koji je tada vladao u Sarajevu. I tačka.

Jer da je drukčije danas bi i Caco bio faktor u nekoj od državnih institucija, kako je to slučaj sa mnogim koji su od 1992. – 1995. godine, u ime sistema koji ih je proizveo, ubijali Sarajlije, klali i ubijali bošnjačke i hrvatske civile po Podrinju, Krajini, Semberiji..

Stoga, oni koji od Kazana žele napraviti svetilište, malo su se preigrali, među njima i nezrela gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić.

Skoro je za nepovjerovati da je Karić, Gradskom vijeću, uputila inicijativu da se 9. novembar nađe u kalendaru obilježavanja značajnih datuma u Sarajevu, kao dan sjećanje na stradanje građana srpske nacionalnosti na Kazanima.

Dakle, po logici gradonačelnice, trebali bi smo se sjećati samo onih 17 Srba čije su ubice Bošnjaci, a onih nekoliko stotina drugih koje su s brda oko Sarajevu poubijali njihovi sunarodnjaci Srbi, njih treba da zaboravimo.

Kuda „voziš“ Benjamina?

U Hranči kod Bratunca, za samo dva dana ubijeno je 30 Bošnjaka. U Drinjači kod Zvornika u samo jednom danu strijeljano je 87 Bošnjaka, u Grbavcima, također u jednom danu, ubijeno je više od 60 Bošnjaka, u Jusićima u samo jednom danu ubijeno 47 Bošnjaka, u logoru Keraterm u samo jednoj noći ubijeno je 200 zarobljenika Bošnjaka i Hrvata, u Bijeljini u jednoj noći ubijeno 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović, Malagić, u Kotor Varoši, Foči, Prijedoru, Višegradu...O Srebrenici da i ne govorimo.

Je li Benjamina, slučajno, čula da je neki načelnik ili gradonačelnik u čijim općinama i gradovima su se dogodili pomenuti zločini, predložio svojim vijećnicima da ustanove dan sjećanja na žrtve ovih, pravno, dokazanih zločina.

Nije, sigurno, jer o tako nečem je u entitetu RS zabranjuje i govoriti.

U danu kada je izabrana za gradonačelnicu Sarajeva, jedan od poznanika Benjamine Karić je kazao da je „cura dobra“ ali da joj je pamet u smislu „nebo plavo – cvjeće cvijeta“.

Da je ovaj Sarajlija bio u pravu vidjeli smo to danas.

Jer da imalo pameti ima, Benjamina ne bi danas prizivala svetište na Kazanima, ako ništa, zbog onih 11.541 ubijenih sugrađana, među kojima na stotine Srba.

O ovim drugim da i ne govorimo.