Krsna sprava

Prije toga, patrijarh Porfirije je uručio Orden Svetog Save drugog reda Miloradu Vučeliću, vodećem propagandistu Miloševićeva režima i jednom od najgorih ratnih huškača na ovim prostorima, i to “za novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”, iako je zbog tog “profesionalizma” i zbog tih “vrlina”, da je bilo sreće i pravde, Vučelić trebao završiti u Haagu, s optužbom za medijsko pripremanje krvoprolića.

Prije toga, patrijarh Porfirije je na otvorenju tradicionalnih Dana Srpske uzvanicima u beogradskom Narodnom pozorištu obznanio kako je “postojanje Republike Srpske delo pravde” – premda su lošije upućeni smatrali da je ta paradržava djelo autora genocida i etničkog čišćenja – da bi potom u svojstvu religijskog dekora opsluživao gotovo sve paradne smotre Milorada Dodika na kojima je ovaj zazivao razbijanje Bosne i Hercegovine.

Prije toga, patrijarh Porfirije je režirao i predvodio desantno ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju, spustivši se u svetište vojnim helikopterom, uz suzavac, šok-bombe i do zuba naoružanu gardu, da bi okupljeni popovi tamo zdušno zapjevali “Kad se vojska na Kosovo vrati”, valjda od sreće što su novi crnogorski premijer i ministri važnijih resora izabrani u ostroškome manastiru.

Prije toga, patrijarh Porfirije je u više navrata dizao u nebesa mitropolita Amfilohija Radovića, jer da je ovaj “čitavog sebe ugradio u biće ovog naroda”, i to “na kamenu temeljcu koji se zove Hristos”, mada je rečeni Amfilohije bio šovinistički mamlaz i pasionirani širitelj mržnje, neka vrsta Šešelja u svijetu visokoga klera, te je pružao duhovnu podršku cijeloj ergeli renomiranih ratnih zločinaca, od Željka Ražnatovića Arkana do Radovana Karadžića.

U međuvremenu je patrijarh Porfirije, uz izdašno medijsko servisiranje, tu i tamo govorio o ljubavi, o pomirenju, o oprostu, o razumijevanju, o toleranciji, o upućenosti naših naroda jednih na druge i, općenito, o “hrišćanskom sistemu vrednosti”… Te prazne fraze osiguravaju adekvatno dekoriranu pozadinu, skiciraju idilični pejzaž pravoslavnog praskozorja, a na rumenome horizontu, okupani ranim suncem, gle čuda, hulja do hulje – Šešelj do Orbana, Orban do Putina, Putin do Lukašenka, Lukašenko do Vučića, Vučić do Vučelića, Vučelić do Dodika… svaki s Ordenom Svetog Save na grudnom košu, osim Šešelja, čija tri odlikovanja valjda vrijede koliko i jedan Sveti Sava.

Nešto više od godine i pol dana boravka na crkvenome tronu upućuje, dakle, na konzistentnost: ceremonijalne počasti osuđenim i neosuđenim ratnim zločincima, nesuzdržana glorifikacija političkih mračnjaka, nacionalistička zažarenost, borbena netrpeljivost prema onima koji svojim uvjerenjima ili životnim navikama odstupaju od “hrišćanskog sistema vrednosti”… Taj je “hrišćanski sistem vrednosti”, dakako, podatno ideološko tijesto i nikakva “duhovna” supstanca rukovaoca neće spriječiti da ga izmijesi prema trenutnim potrebama. Budući da se radi o političkom angažmanu u vjerskoj ambalaži, treba ga čitati isključivo u političkom ključu.

Hoće li to pokolebati adorante iz zagrebačkog lijevo-liberalnog salona, ne zna se. Porfirije jest hodajuća grobnica njihovih iluzija, samo što su pripadnici kluba razvili posebnu tehniku da izbjegnu suočavanje s tim počivalištem: kad patrijarh istrese par ekumenski intoniranih klišeja zacvrkuću kao seoske mlade, a kad glavosječi liberalne demokracije iz Budimpešte uruči najviše crkveno odličje nestanu u mišjoj rupi.

Sličnom taktikom, doduše, služi se i crkveni lider, kombinirajući dreku i šutnju, znajući kad se treba isprsiti pred masom, a kad okrenuti tako da ti bliski suradnici “iza leđa” obave ono čime ne želiš prljati imidž. Neupućeni u te finese uzaludno će postavljati pitanje: Ako šutiš o Šešelju, odlikovanom u tvojoj crkvi, zašto laješ o pederima, koji s crkvenim protokolima nemaju veze?

Kao zastarjelom ateistu, nije na meni da se miješam, no nema dvojbe da je agent za vezu između Hristosa i Srba uz ostalo i petparački krivotvoritelj, jer bundžiju iz Nazareta svodi na zaštitnika nacionalnog identiteta i seksualnog ćudoređa, što je u krajnjoj liniji svetogrdno.

Međutim, najprije će biti da je taj Hristos izrađen po vlastitoj mjeri, po mjeri patvorenog reformatora koji nastavlja tradiciju u njenoj najcrnjoj varijanti. Poput dvoglave ptice na nacionalnoj zastavi, ukazuje nam se dupli patrijarh: jedan je pravoslavni, koji kroz regularni rad svoje crkve širi nacionalističko zlo i konzervativnu isključivost, a drugi praznoslovni, koji sa sve manje uspjeha pokušava zametati tragove onoga prvog.

(Autor je poznati novinar i kolumnista. Tekst je izvorno objavljen na Tacno.net)