Konsocijacija kao legalizacija posljedica agresija, UZP-a i genocida

Pravda za žrtve, ukoliko nije integrisana u politički okvir, postaje puka retorika, dok konsocijacija postaje mehanizam kojim se nasilno stečene teritorijalne prednosti cementiraju u zakon.

Politički diskurs u BiH često se temelji na “etničkom ekskluzivitetu“, dok se prava građana tretiraju kao sekundarna. Ova retorika krije sistemsku nejednakost, etno postaje dominantni kriterij za političko sudjelovanje, dok se teritorijalne posljedice agresije legitimizuju kroz administrativne jedinice koje odražavaju etničku homogenizaciju. Naročito, barem trenutno, u entitetu Rs, čiji je veći dio etnički homogeniziran nakon etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva.

Međunarodni akteri, od Ujedinjenih nacija do Evropske unije, često ističu stabilnost kao prioritet. Međutim, stabilnost koja se gradi na kompromisu sa zločinom i etničkim inženjeringom nije održiva, već latentno potiskuje društvene napetosti. To zagovaranje i potenciranje stabilnosti isred i nauštrb demokratije, te ljudskih prava je ništa drugo do maska prelazne faze, nakon koje se sada već evidentno priprema etnoteritorijalno omeđavanje, uz pravni okvir konsocijacije.

Epiog slučaja Kovačević vs. BiH možda je najbolje razotkrio namjere evropskih, britanskih i američkih diplomata i stratega za razgradnju Bosne i Hercegovine kroz konsocijaciju. Jer, apelacija Kovačevića, bude li usvojena u konačnici i potvrđena prvostepena presuda, razbija u temelju primjenu konsocijacije u Bosni i Hercegovini, pa u toj orbiti mogućnosti i treba tražiti razloge zašto su operativni zaključci umjesto konačne presude proizveli više pitanja nego odgovora, ali i pokazali da Sud Evropske unije nije otporan na političke manipulacije pravdom.

Da bi Bosna i Hercegovina izašla iz ovog začaranog kruga, potrebno je redefinisati pristup pitanjima rješavanja konačnog modela ustroja Bosne i Hercegovine. Barem na onoj strani koja se deklarativno zalaže ja jedinstvenu evropsku BiH, iako još nije definisala kako do toga doći. A definisanje bi moglo ići u pravcu preispitivanja i ukidanja etničkih blokada u parlamentima, osnaživanje građanskih prava i de-legitimaciju teritorijalnih posljedica agresije, genocida i UZP-a. Etnoteritorijalno omeđavanje ne smije postati norma, ono mora biti tretirano kao historijska činjenica koju demokratski procesi mogu i moraju prevazići. Jedino takav pristup može omogućiti tranziciju od legalizacije zločina ka društvenoj i političkoj pravdi i sistemu ustrojenom na takvim normama.

Zaključak je jasan, iako bolno jednostavan, konsocijacija u njenoj suštinskoj formi nije model mira, već model institucionalizovanog nasilja. Ona je, u najdirektnijem smislu, legalizacija posljedica agresije, udruženog zločinačkog poduhvata i genocida.

Etnoteritorijalno omeđavanje, koje se kroz ovaj model perpetuira, ugrožava ne samo integritet države, već i moralni temelj društva koje pretenduje da bude integracijama u saveze zasnovane na potpuno drugačijim temeljima. Transformacija dejtonskog modela Bosne i Hercegovine ka centralizovanoj i demokratskoj državi ostaje ključni najveći izazov pred Bosnom i Hercegovinom, prvenstveno onim strukturama koje se zalažu za njenu suverenost i cjelovitost. Naspram toga je pokušaj nametanja konsocijacskog uređenja.

Ako se ovaj izazov ne prepozna i ne adresira, država će ostati zarobljena u strukturi koju je stvorilo nasilje, a generacije koje dolaze bit će lišene šanse da izgrade društvo koje priznaje i ispravlja nepravdu

Konsocijacija, dakle, ima bit posmatrana kao ogledalo efektuiranja zločina, a to je već u definiciji problema neprihvatljivo i razlog za uzbunu, jer je konačni epilog raspad Bosne i Hercegovine.