Piše: Željko Komšić / JustSecurity
Hrabra oslobodilačka borba
Ukrajine protiv agresije i nezakonite okupacije Ruske Federacije nedvojbeno je
velika geopolitička borba našeg vremena. Posljedice ovog sukoba imat će
generacijski utjecaj na velike i male države širom Euroazije i atlantskog svijeta.
U Bosni i Hercegovini, koja je i sama bila žrtva agresije susjedne zemlje tokom
1990-ih, posebno smo svjesni kako strateške nužnosti pobjede Ukrajine, tako i
patnje ukrajinskog naroda u njegovim nastojanjima da postignu taj uspjeh.
Ali, kao član Predsjedništva
Bosne i Hercegovine, također sam jako svjestan ograničenja savremene sigurnosne
politike atlantske zajednice, prije svega na isto tako strateški ranjivom
Zapadnom Balkanu. U našoj regiji, a posebno u Bosni i Hercegovini, zabrinut sam
što je zapadna politika ostala vezana za kratkoročna rješenja i razumijevanje
stabilnosti ukorijenjeno u umirivanju kriminalno-nacionalističkih elita,
umjesto da potiče nastanak funkcionalnih predstavničkih i demokratskih
institucija.
Vidim da je zloćudna agenda
Kremlja na djelu u ovoj regiji. Moj kabinet je stalno upozoravao naše atlantske
partnere na dubinu ruskih mahinacija u Bosni i Hercegovini i širom zapadnog
Balkana. U decembru 2020., na primjer, usprkos riziku ozbiljne odmazde Kremlja
protiv moje zemlje, odbio sam se sastati s ruskim ministrom vanjskih poslova
Sergejem Lavrovom nakon što je njegova vlada još jednom jasno dala do znanja da
podržava lokalne secesioniste. Bili smo spremni riskirati odmazdu Moskve dok su
mnogi u Europi još uvijek pokušavali Vladimira Putina privoliti na saradnju.
Ruski akteri na Balkanu
Naravno, bio sam zadovoljan sve
većom pomoći NATO-a našim oružanim snagama i priznanjem Bosne i Hercegovine od
strane Saveza kao važnog poprišta u borbi protiv imperijalnog programa Kremlja.
I kao i većina Bosanaca, posebno sam zadovoljan što su NATO i njegove članice
tako spremno pružile vojnu pomoć Ukrajini, posebno imajući u vidu naša iskustva
s neopravdanim embargom Ujedinjenih naroda na oružje tokom rata u Bosni, koji
je samo pogoršao teror nad civilnim stanovništvom.
Ipak, na zapadnom Balkanu Rusija
rijetko djeluje direktno. Umjesto toga, oslanja se na složenu mrežu
posredničkih aktera kako bi unaprijedila svoju agendu, što je činjenica koju
naši zapadni partneri često ne uspijevaju u potpunosti shvatiti. Kao što je u
nedavnom izvještaju Majde Ruge iz Europskog vijeća za vanjske odnose ispravno
primijećeno:
"Svi pokazatelji govore da
je prijetnja miru u Bosni prije svega domaća i regionalna, dok Rusija igra ulogu
kvaritelja tamo gdje to može učiniti uz nisku cijenu. Suverenitet i
teritorijalni integritet Bosne bili su pod opetovanim napadima nacionalističkih
političara bosanskih Srba i, suptilnije, bosanskih Hrvata od 1996. godine kada
je započela provedba Daytonskog mirovnog sporazuma… najvažniji ruski
instrumenti na terenu su ti akteri i ustavni mehanizama blokade koji su im na
raspolaganju."
Ustav daje snagu separatističkim elementima
Dobro su poznate zbunjujuće i
diskriminirajuće odredbe postojećeg ustavnog režima moje zemlje. Ali budući da
je Ustav Bosne i Hercegovine ugrađen u Daytonski mirovni sporazum uz
posredovanje SAD-a, te zbog golemih ovlasti koje ovaj dokument daje
separatističkim elementima, reforma se pokazala izuzetno teškom. Ogromna želja
bosanskohercegovačke javnosti da se ustavne i pravne norme naše zemlje usklade
s onima s demokratskim standardima euroatlantske zajednice osujećena je i
institucionalnim i vaninstitucionalnim sredstvima, uključujući prijetnje
nasiljem od strane tvrdokornih nacionalističkih elemenata.
To je razlog zašto su Bosanci
toliko dugo bili prisiljeni oslanjati se na posredovanje i pomoć Sjedinjenih
Država i Europske unije u rješavanju bezbrojnih izazova upravljanja našom
zemljom, uključujući prijetnje našem suverenitetu i teritorijalnom integritetu.
To je nužnost proizašla iz same prirode našeg ustava koji su stvorili
Amerikanci.
Schmidtove intervencije učvrstile sektaške interese










