Među svjedocima Tužiteljstva ogroman je broj raznih bošnjačkih probisvjeta koje su za neki lični interes "odradili" lokalni srpski obavještajci i u njima dobili "svjedoke" za djela koja su optuženim pripadnicima ARBiH stavljena na teret.
Piše: Almasa Hadžić
Na dženazi ratnog komandanta 246. viteške zvorničke brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, među mnogim nekadašnjim borcima koji su došli da se oproste sa svojim nekadašnjim komandantom, mogli su se sresti i oni kojima se trenutno sudi u Sudu BiH, ali i one kojima, prema informacijama koje do njih dolaze, SIPA samo što nije zakucala na vrata s naredbom za njihovo privođenje.
Većina ih ne liči na sebe. Teško su oboljeli, što od posljedica ranjavanja tokom agresije, što od mirnodopske nepravde i poniženja od strane institucija države za koju su se borili, koje, kako kažu, više vjeruju lažima ratnih ubica njihovih sinova i očeva, nego njihovoj istini.
Mnogi su skoro preko noći postali ljudske sjenke.
"Od 2017. godine razvlači se postupak protiv vlaseničke grupe optužene za teške teške ratne zločine na čijem je čelu Mićo Kraljević aktuelni načelnik Vlasenice. Čovjek mirno radi svoj posao, bavi se biznisima, gledamo ga po svadbama i slavama, druženjima sa onim čije je najmilije pobila njegova jedinica...
Svaki put kad se zakaže sudska rasprava, nađe se razlog da ona bude odgođena. I tako, evo, pet godina.
Za to vrijeme ne prođe sedam ili mjesec dana, a da nekom od pripadnika Armije RBiH, bilo da je iz Vlasenice, posebno iz Zvornika, Bratunca..., ne stigne poziv da se javi na određeno mjesto "radi davanja izjave".
Uglavnom, izjave se svode na prijetnju ili da priznate nešto što niste učinili, ili da svjedočite nešto što niti ste vidjeli ni čuli da se dogodilo", kaže za Politicki.ba jedan od nekadašnjih boraca Titine brigade koji je krajem prošle godine pozivan da da izjavu o pojedinim ratnim događajima u kojima su, navodno, učestvovale i neke njegove starješine.
Oni koji su ga mrcvarili da govori kako njima odgovara, priča, znaju čak, kuda je određenog dana, taj i taj starješina hodao, koje boje mu je i koje marke bilo vozilo kojim je ujutro u toliko i toliko sati otišao prema Tuzli, pa čak i s kim je i u kojoj kafani pio kafu kad se vraćao nazad u Sapnu.
"Kako to mogu znati", pitam pomalo naivno.
"Ispričao im ... poznaješ ti njega. Vidiš da ga nema na dženazi, nije smio doći, bezbeli ga strah da neko prstom ne upre u njega.
Ima još njih koji se godinama smucaraju po Zvorniku sa kojekakvim sumnjivim tipovima, i za dvije plaćene pive ispričaju sa kojih položaja su ispaljivane granate na neprijateljske položaje, ko su bile najbolje nišandžije, ko diverzanti i izviđači, ko je pucao na Đurđev dan itd", priča moj sagovornik.
Dok se klanjala dženaza Titi, primjećujem jednog kome je optužnica za ratni zločin već svezana oko vrata. Pridržavaju ga da ne padne. Teško je obolio. Za mjesec, dva smršao kažu 24 kilograma. Nije mogao da ne dođe u Goduš kako bi se oprostio sa svojim saborcem.
Primjećujem i nekadašnjeg finog sapanjskog domaćina i čestitog borca i čovjeka. Ni nalik na sebe.
Lokalna pijanica i rasturač droge, cijenu svoje slobode nakon što ga je uhvatila policija Rs-a, pričaju mi, naplatio je lažnim svjedočenjem o navodnom ubistvu srpskog zarobljenika od strane ovog čovjeka. Rekoše mi da čeka suđenje.
"Znali smo kako se u ratu treba boriti sa neprijateljem koji je s druge strane linije, ali je teško boriti se sa lažima mirnodopskih neprijatelja, koji su postali najbolji saradnici politike koja pokušava izjednačiti žrtve i zločince.
Ima njih koji i danas hodaju po Bijeljini, Zvorniku, Vlasenici i ovim novim "udbašima" za sitne interese daju informacije koje su u 90% slučajeva lažne, kako bi ih oni, opet, upotrijebili za prijave protiv određenih ljudi. Pa šta im u tužilaštvu prođe – prođe.
Mi ćemo na sudovima dokazati kako su i zbog čega ti ljudi lagali, ali dok to dokažemo prođe po nekoliko godina u kojima ostajemo bez zdravlja, bez života, u kojima pate naše porodice, naša djeca bivaju obilježena.
To je najveća nepravda koju trenutno živi na stotine bivših pripadnika Armije RBiH", priča sagovornik Politicki.ba koji, kako kaže, očekuje da mu "SIPA zalupa na vrata".
Petnaestak boraca iz Krajine, priča moj sagovornik, od kojih većinu poznaje, već skoro 7 godina mrcvari se po Sudu Bosne i Hercegovine.
U slučaju u kome je optužen general Atif Dudaković, njih 11, također je svako malo u sudnici i kada će, ustvari, hoće li uopće dočekati kraj suđenja u kome svjedoči oko 450 svjedoka Tužiteljstva BiH, to niko od njih ne može predvidjeti.
Među svjedocima Tužiteljstva, u oba ova slučaja, ogroman je broj raznih bošnjačkih probisvjeta koje su, baš kao i one u Podrinju, za neki lični interes "odradili" lokalni srpski obavještajci i u njima dobili "svjedoke" za djela koja su optuženim pripadnicima ARBiH stavljena na teret.
Koliko se trenutno nekadašnjih pripadnika Armije i policije RBiH mrcvari u procesima koje protiv njih vodi Sud BiH, niko ne zna.
Koliko je među takvima onih koji, zaista, trebaju položiti račun za nečasna djela koja su počinili (ako su ih počinili?!) u protekloj agresiji, također, niko ne zna.
Ali svi znamo da je među njima ogroman broj onih koji su žrtve lažnih optužbi i svjedočenja, kako od strane pojedinaca i udruženja iz Rs, tako i od strane nekadašnjih svojih saboraca, drugova, komšija, koji su iz samo sebi znanih interesa pristali lažno svjedočiti na sudovima.
Među takvim, čak, ima i onih čiji su članovi porodica bili žrtve najmonstruoznijih zločina pripadnika srpske vojske i policije.
P. S.
Kada je, neposredno nakon agresije otvorena međuentitetska pijaca "Virdžinija" na prostoru Memića kod Kalesije, već u prvim danima na pijaci su se mogli sresti bivši zvornički bezbjednjaci kako se pozdravljaju, grle i demonstriraju radost zbog susreta sa nekadašnjim svojim doušnicima Bošnjacima.
Jedne subote fotoreportera Blicka i mene, pozvao je lokalni policajac iz Kalesije da nam pokaže "ljubav između žrtve i zločinca". Za jednim stolom sjedila su dvojica nekadašnjih bošnjačkih logoraša čije su priče obišle svijet i dvojica bivših inspektora zvorničkog MUP-a. Grle se i nazdravljaju uz ovale prepune pečenja, a što su, saznat ćemo kasnije, iz svog džepa vlasnici kafane platili upravo domaćini, to jest logoraši.
Jedan od inspektora bio je onaj koji je 1992. godine raspoređivao koji zarobljenik će direktno u smrt, a koji u logor.
Doduše, i prije agresije, redovno je jeo i pio na tuđi račun.
Gledano dvadesetak i više godina kasnije, ipak se sve ne može podvesti pod "štokholmski sindrom".
Nešto je i do ljudskog poganluka.
