Prema pisanju britanskog The Sunday Timesa sukobi u Ukrajini i Bliskom istoku pojačavaju etničke podjele i napetosti u Bosni i Hercegovini. Ove tvrdnje argumentirali su okupljanjima bivših boraca Republike Srpske na entitetskoj granici koje podržava Moskva što su potvrdili pojedini učesnici zahvaljujući se Rusiji na finansijskoj podršci. Napetosti su dodatno pojačane tvrdnjama predstavnika vlasti u RS da su zabrinuti zbog “islamskog terorizma“ koji vide u okupljanjima građana u znak podrške Gazi. U tekstu se navodi i da je ruska invazija povećala apetit tvrdolinijaških Srba širom regiona Balkana za oživljavanjem ideje proširenog “Srpskog sveta”, sličnog Putinovoj viziji “Ruskog sveta“.
Piše: Dženana Karup Druško
Podsjetimo, odmah nakon napada Hamasa na Izrael, Milorad Dodik je dao podršku Izraelu uz tvrdnje da “zajednička povijest stradanja čvrsto veže srpski i izraelski narod“, kao i Čović koji je svoje poruke poslao uz njegovu fotografiju s Benjaminon Netanyahuom. Nema sumnje da SNSD i HDZ i BiH i Hrvatske imaju razloga za otvorenu podršku Izraelu, jer se time dodvoravaju američkoj administraciji (do koje su i Dodik i Čović išli upravo preko Izraela), zauzvrat očekujući podršku za njihove politike i projekte u BiH koje nikad niko na Zapadu nije podržavao, pogotovo ne SAD. Bosanci/Bošnjaci na čijoj strani su još od devedesetih i (međunarodno) pravo i istina i pravda, ne trebaju upadati u te perfidne zamke preko kojih se Zapadu žele potvrditi teze HDZ-a i SNSD-a da sve probleme u BiH uzrokuju ”muslimani”, dok su oni čuvari (kršćanskih) zapadnih vrijednosti a svojim politikama sprečavaju stvaranje islamske države u srcu Balkana.
Argumentacija za rat
Niti jedna američka administracija, od 90-tih do danas nije bila ni protiv bosanskih muslimana/Bošnjaka, a ni protiv BiH. Čak i Samuel Huntigton u svom ”Sukobu civilizacija”, otvoreno nenaklonjen Bosni i Bošnjacima, navodi da su SAD u sukobima u BiH uvijek bile na ”strani muslimana”. On također konstatira (ono što se i u BiH zaboravlja): ”Najšire i najdjelotvornije civilizacijsko okupljanje bilo je okupljanje muslimanskog svijeta na strani muslimana” u vrijeme sukoba u BiH.
Ovdje treba dodati da su Bosanci/Bošnjaci imali i podršku američkih Jevreja – od Henryja Siegmana, predsjednika Američko-jevrejskog kongresa, do Simona Wiesenthala. Podsjetimo i da je u novembru 1998. zamjenik ministra vanjskih poslova u ime BiH uručio Wiesenthala odlikovanje Srebrni orden sa bosanskim grbom kao čin velikog poštovanja za njegovu časnu i postojanu borbu za kažnjavanje zločina i traženje pravde za sve žrtve genocida.
Huntigtonovi navodi imaju još veću težinu ako se zna da je on svoje teorije razvijao u Harvardovom Centru za međunarodne odnose, gde su radili i neki od najuticajnijih kreatora američke spoljne politike, poput Zbignjeva Bžežinskog i Henrija Kisindžera, odnosno jedan je od istaknutijih američkih neokonzervativaca koji već godinama imaju ključnu ulogu u oblikovanju američke spoljne politike. Politike koja je nakon 11. septembra 2001. i terorističkog napada na SAD napravila veliki zaokret uzrokujući tektonske promjene u cijelom svijetu, ali koju je neophodno poznavati i razumjeti kako zbog globalnih promjena, tako i zbog pozicioniranja BiH u svijetu, a u krajnjem i njenog “svrstavanja“. Ne zato što BiH ima neki geopolitički uticaj, nego zato što je to neophodno za njen opstanak u globalnim promjenama.
U autorskom tekstu za Washington Post Lawrence F. Kaplan je u februaru 2003. pisao o radu Richarda Perle, Douglasa Feitha i Davida Wurmsera iz 1996. godine pod nazivom “Čist prekid: Nova strategija za osiguranje kraljevstva“. Ovaj rad je izraelskom premijeru Benyaminu Netanyahuu predao Perle jer se kraljevstvo odnosilo na Izrael. Kako je pisao Kaplan “uklanjanje Sadama Husseina s vlasti“ u tom radu je opisano kao sredstvo obuzdavanja Sirije i važan strateški interes Izraela. Podsjetimo, bilo je to vrijeme neposredno pred intervenciju SAD u Iraku s ciljem skidanja s vlasti Sadama Huseina koji je optuživan za kršenja ljudskih prava i proizvodnju hemijskog naoružanja koje u Iraku na kraju nije pronađeno ali je Irak uništen.
Kaplanov tekst bio je dio šire rasprave koja se u to vrijeme vodila u SAD-u o Iraku i uopće spoljnoj politici SAD, a “Čist prekid“, kao prijedlog nove strategije američke spoljne politike našao se na stolu američkog predsjednika Georgea W. Busha (2001-2009) zahvaljući upravo Perli, Feithu i Wurmseru koji su u Bushovoj administraciji bili na visokim pozicijama.
Sredinom 2002. egipatski predsjednik Hosni Mubarek upozorio je na razorne posljedice za Bliski istok ukoliko Irak bude napadnut: “Bojimo se da bi u regiji moglo zavladati stanje nereda i kaosa“. Po Brianu Whitakeru (The Guardian, septembar, 2002) ono što bi za Mubareka bilo loše, jastrebovi su smatrali da je dobro, ali jedni i drugi se slažu oko jedne stvari: “Rat s Irakom mogao bi dovesti do katastrofe za nekoliko režima na Bliskom istoku“.
U to vrijeme s tim se slagao i tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon (Scott Horton, februar 2023). No, njegov glavni oponent Benjamin Netanyahu u septembru 2002. svjedočio je pred Kongresom SAD-a tvrdeći da izraelska obavještajna služba pouzdano zna da Sadam Husein ima tajni program obogaćivanja urana naglašavajući: “Ako uklonite Sadama, Sadamov režim, jamčim da će to imati goleme pozitivne odjeke u regiji.” Sharon će ubrzo promijeniti svoje stavove.
Whitaker je upozoravao da nova doktrina Bushove administracije “preokreće uobičajeni pristup u međunarodnim odnosima gdje se stabilnost vidi kao ključ mira, i bez obzira volite li svoje susjede ili ne, morate pronaći načine kako živjeti s njima. Ne, kažu jastrebovi. Ako vam se ne sviđaju susjedi, riješite ih se.“
Povratak jastrebova
Kaplan nije smatrao da Perle, Feith i Wurmser “ispunjavaju naredbe Izraela“, navodeći da su oni i u drugim područjima štitili američke interese i ideale, od Grenada, preko Nikaragve i Afganistana, do Bosne i Kosova. S druge strane po profesoru povijesti sa Sveučilišta Illianois Paulu W. Schroederu bilo je očigledno da se plan za invaziju promovira “u interesu Izraela“. Neki autori su išli dotle da su sukob SAD s Irakom nazivali “Sharonov rat“ (Robert Novak), a kolumnistica Washington Timesa (Georgia Anne Geyer) pisala je da neokonzervativci planiraju voditi rat u Iraku, a zatim “demokratizirati cijeli Bliski istok, uključujući Siriju i Saudijsku Arabiju ako je potrebno i vojnim sredstvima kako bi se osigurao Izrael Ariela Sharona“. Po Danu Sanchezu “američko bombardiranje Bagdada 2003. dovelo je do smjene režima u Iraku čime je započelo 'ponovno crtanje karte Bliskog istoka', a 'Bushova doktrina' ponovo je uspostavila 'načela prevencije'“, što Sanchez direktno povezuje s Netanyahuovom opsjednutošću slamanja Hezbollaha i dominacijom nad Libanonom zbog čega je spreman okrenuti veći dio Bliskog istoka naglavačke.
David Shuster početkom 2005. navodi izjavu generala Tommya Franksa koji je nakon što je napustio Irak optužio zamjenika ministra obrane Douglasa Feitha da je podcijenio otpor Iraka, opisujući ga kao “jebeno najglupljeg tipa na svijetu“. Kasnije će tadašnji državni tajnik Colin Powell neokonzervativnu mrežu oko Busha opisati kao “zasebnu vladu“ unutar vlade, a Perle će u intervjuu za Vanity Fair hladno ustvrditi da se rat u Iraku pokazao kao pogreška. I nastaviti sklapati unosne poslove na Bliskom istoku: 2008. Wall Street Journal izvijestio je da Perle istražuje mogućnost ulaganja u naftne interese u Iraku i Kazahstanu, ironično podsjećajući na tvrdnje protivnika rata u Iraku da je rat u Iraku vođen zbog pristupa iračkoj nafti. Politico je 2011. izvijestio da je Perle dva puta putovao u Libiju s Monitor Group, u kojoj je od 2006. bio viši savjetnik, s ciljem da unište imidž “Libije i tadašnjeg diktatora Muamera Gadafija u Sjedinjenim Državama“.
Giorgio Spagnol (Institut Europeen des Realtions Internationales) u svom radu (mart 2021) piše o doktrini neokonzervativaca po kojoj se SAD trebaju aktivno miješati u politiku drugih zemalja, uklanjati nepoželjne režime, promicati svom snagom liberalnu demokraciju, osigurati svoju planetarnu hegemoniju svim mogućim sredstvima i boriti se protiv zemalja koje izazivaju vrijednosti i vojnu hegemoniju Zapada. Među najistaknutijim neokonzervativcima u Washingtonu Spagnol on vidi Roberta Kagana, (njegovu suprugu) Victoriu Nuland, Bretta McGurka i Kurta Campbella. Pišući o Nulandovoj navodi njenu aktivnu ulogu u organiziranju i podršci obojene revolucije u Ukrajini 2014. godine pri čemu je rekla “zloglasno savjetujući američkog veleposlanika Geoffreyja Pyata: 'Jebeš Evropsku uniju'.“
“Veliki povratak jastrebova“ brojni autori, među kojima i (višestruko nagrađivani) Robert Parry, James Carden i Glenn Greenwald, povezuju upravo s dešavanjima u Ukrajini, odnosno pogoršanjem odnosa SAD s Rusijom. Tako Parry u svom tekstu (20.03. 2014) tvrdi da su “neokonzervativci potaknuli sukob oko Ukrajine“ s ciljem da udalje tadašnjeg predsjednika Baracka Obamu od Vladimira Putina i sabotiraju njihovu suradnju oko Irana i Sirije. Parry podsjeća da je Victoria Nuland, supruga Roberta Kagana, podržala državni udar protiv izabrane vlade Ukrajine. Iako je to bilo prvi put, kako piše Parry, nakon Drugog svjetskog rata da jedna vlada na evropskom kontinentu uključi naciste u izvršnu vlast zapadni mediji su ih, pod uticajem neokonzervatističkog narativa, tretirali kao “ urbane legende“.
James Carden (15.12.2021), kritizirajući politiku neokonzervativaca ističe da su ih rehabilitirali liberali, a po Glennu Greenwaldu najfanatičniji neokonzervativci gladni rata koji su oblikovali Bush/Cheneyjev militarizam, postali su najpopularniji stručnjaci u američkom liberalizmu. Greenwald navodi da je njihova taktika optužiti svakoga tko se protivi njihovim ratovima: oni koji su se protivili invaziji na Irak bili su tako na “Sadamovoj strani“, oni koji su se protivili Obaminoj NATO intervenciji u Libiji bili su “pro-Gadafijevci“, oni koji su dovodili u pitanje opravdanost CIA-ine operacije promjene režima u Siriji bili su “asadisti“, a oni koji su protiv uplitanja u Ukrajinu “agenti Kremlja“.
Izraelska realpolitika prema Rusiji
