Križari su sultanu dali dozvolu da se utabori na njihovoj zemlji u blizini Akre. Tu je Qutuz primio vijest da Mongoli prelaze rijeku Jordan u blizini Ayn Jaluta. Mamelučki general Baibas dobro je poznavao teren, što je imalo krucijalnu važnost.
Faris Marukić
U vrijeme smrti Džingis Kana Mongolsko Carstvo zauzimalo je 20 procenata svjetskog kopna. Bilo je to najveće carstvo ikada. Želja za novim osvajanjima nije prestala. Nasljednici velikog kana nastojali su pod svoju vlast staviti što više teritorija i naroda. Jedan on njegovih potomaka, kan Hulagu, uputio se sa svojom vojskom prema teritoriju koji danas nazivam Bliski Istok.
Bagdad, glavni grad Abasidskog Halifata, pao je Mongolima pod Hulaguinim vodstvom 1258. godine, a posljednji abasidski halifa je pogubljen. Naredne 1259. godine mongolska vojska, koju je vodio Kitbuga, prešla je u Siriju, zauzela Damask i Aleppo i stigla do obala Sredozemnog mora. Mongoli su zatim poslali izaslanika u Kairo 1260. godine, kako bi zatražio predaju al-Muẓaffara Sayfa al-Dīn Quṭuz-a, sultana Mameluka koji je odgovorio pogubljenjem izaslanika. Počele su pripreme za bitku.
Za sultana predstojeća bitka nije bila samo borba za ostanak na vlasti, već prilika za ličnu osvetu. Naime, on je rođen u centralnoj Aziji. Mongoli su njegov narod pod svoju vlast stavili 1231. godine. Mnogi su zarobljeni i prodavani kao robovi. U Egiptu su ljudi kao on trenirani da postanu elitni ratnici. Zvali su se Mameluci. Vremenu je ta klasa ratnika, bivših robova, dobila na snazi, dok utjelovljena u Qutuzu nije postala vladajuća klasa. Qutuz je već imao reputaciju vrsnog vojskovođe. Odnio je pobjedu nad križarima u Sedmom križarskom ratu.
Dok su Mongoli bili egzistencijalna prijetnja Mamelucima, njih su se jednako plašili i kršćani. Generaciju ranije oni su uništili vojske u Rusiji, Poljske i Mađarske. Kako su Mongoli nastavili marširati prema zapadu, dogodilo se nezamislivo: primirje između kršćanina i muslimana. Mameluci ako nisu strahovali od sukoba na dva fronta.
Hulagu je morao odustati od ideje da lično predvodi napad, ostavivši 10 do 20 hiljada vojnika da nastavi marš prema Egiptu. Smrt velikoj kana Monkea ubrzala je njegove akcije, jer je namjeravao sudjelovati u borbama za prijestol. Druge teorije navode da je odustajanje od pokreta prema Egiptu bilo uslovljeno nedostatkom hrane za konje u Siriji, a njegova vojska se u najvećem dijelu sastojala od konjanika.
Križari su sultanu dali dozvolu da se utabori na njihovoj zemlji u blizini Akre. Tu je Qutuz primio vijest da Mongoli prelaze rijeku Jordan u blizini Ayn Jaluta. Mamelučki general Baibas dobro je poznavao teren, što je imalo krucijalnu važnost.
Sa nizom manjih napada Mameluci su nastojali iscrpiti mongolske trupe. Mongoli su se borili hrabro i uspjeli odbiti nekoliko napada. Predvodnik mongolske vojske Kitbuqa smatrao je da je u dobrom položaju da izvrši napad na mamelučke redove. Upravo su taj potez njegovi protivnici priželjkivali. Veliki dio egipatske vojske bio je skriven na obližnjim brdima, te je mongolski pokret naprijed ostavio nebranjene bokove. Qutuz je sada imao priliku dan sa svojom vojskom opkoli Mongole. Kitbuqa, sa druge strane je na taj potez odgovorio napadom na lijevo krilo Mameluka. Kako bi podigao moral ugroženom lijevom krilu sultan sam ulazi u borbu. Ipak, jedan dio mongolskih snaga izlazi iz obruča i organizuje kontranapad. Kontranapad nije urodio plodom, a najveći dio mongolskih trupa, uključujući i Kitbuqu stradao je u borbama.
Dok su Mameluci pretrpjeli velike gubitke i platili veliku cijenu za pobjedu, ono što su postigli bilo je mnogo važnije: nikada prije nije mongolska vojska bila uništena u otvorenoj bitki. Qutuz i Baibars nisu samo uspješno branili Kairo od najmoćnijeg carstva za koje je svijet do tada znao, nego su i dokazali da Mongoli nisu, kako su prethodno mnogi mislili, nepobjedivi na bojnom polju.
Iako se Hulagu Khan, navodno, zavjetovao da će osvetiti Kitbuqinu smrt i opustošiti Kairo, on nikada nije uspio postići ove ciljeve. Poginuo je 1265. godine tokom sukoba s drugim mongolskim grupama. Nakon mamelučke pobjede kod Ayn Jaluta, konačno su se počele pojavljivati prve pukotine u Mongolskom Carstvu.
