Piše: Almasa Hadžić
Ne postoji evropski narod koji može više da istrpi nepravde od bošnjačkog naroda.
Trpeći Bošnjaci kako sebe vole da nazivaju, u stanju su da nepravdi gledaju u oči i da trpe, da saburaju na poniženja, na uvrede, na negiranje im svake vrijednosti pa i one vjerske i nacionalne.
Ali sve do jednom.
Jer trpnji su ih učili njihovi djedovi i pradjedovi, njihovi učitelji, učio ih Tito i Titini političari, ali ništa manje ni oni nakon Tite, kad je "stigla demokratija" i svi su ih jednako uvjeravali da "tiha voda brda pokreće" i da će "sve doći na svoje mjesto" ako su fini i ako šute.
Problem nastaje onda kad ona "tiha voda" Bošnjaku dođe do grla, a kako se to dogodilo 1992. godine, pa Bošnjak odjednom, svjestan potopa, ustane da brani sebe, svoju majku, sestru, kuću, državu, da brani svoje pravo na život, vjeru, naciju, jer je, napokon, skontao da oni što su i na svadbama i na slavama guslali o klanju Turaka, to jest Bošnjaka-muslimana, nisu članovi hora opere te i te, već mrzitelji i zločinci "iz našeg sokaka".
Eh, tada smo vidjeli kako se podigne onaj dio zemaljske kugle koji sebe predstavlja zaštitnicima demokratije i ljudskih prava, pa Bošnjacima stavi embargo na odbranu, na hranu, ustvari na život, prosto iznenađeni činjenicom da je Bošnjak, uopće, ustao da se brani.
Jer, po takvim (naravno, časne ne smijemo nikad zaboraviti) vidjelo se, evropski musliman nema pravo na odbranu.
Takvi su gledali dok Bošnjake, u turama kao stoku, dovoze na gubilišta i strijaljaju ih "u jednom turnusu oko hiljadu" priznao je sudijama u Hagu jedan od strijelaca VRs (ništa lošiji strijelci nisu bili ni oni iz HVO), trpaju ih u grobnice, siluju im sestre i majke, pale kuće i džamije, a ono što ne mogu da pobiju, protjeraju iz vlastite države.
A onda, u miru, od onih što su preživjeli, ranjenih, nesretnih, ožalošćenih, osiromašenih, ponovo, isti oni što su ih u agresiji klali i ubijali, uz blagoslov onih što su im stavljali embargo na odbranu, krenuli su praviti prototip nekog novog Bošnjaka, jer sa onim prethodnim, shvatili su "nisu uspjeli" u svojim planovima.
Takav Bošnjak, po njihovoj zamisli, može dan, noć, sjediti u džamiji i zikriti, slikavati se po iftarima na kojima će pričati o ljepoti svoje vjere, sve to uredno objavljivati na društvenim mrežama, diveći se svojim krvlju osvojenim ljudskim pravima.
Takav Bošnjak moći se svoju djecu, mirne duše, slati u Evropu da peru stražnjice njemačkim, austrijskim i inim penzionerima, moći će učestvovati u kojekakvim "zadrugama" i "zvijezdama Granda", prati suđe po hrvatskim restoranima u ljetnoj sezoni i uzgred se okupati u slanoj vodi, mnogo šta će moći, samo neće moći imati državu u kojoj će imati jednaka prava kao i njegove komšije druge vjere i nacije.
Jer takav Bošnjak, po zamisli autora embarga iz devedesetih godina, treba pomoći dovršetku plana podjele države Bosne i Hercegovine, samo "mirnim metodama" po kome pripadnik jednog naroda, na tržištu demokratije, neće imati istu cijenu kao pripadnik drugog naroda.
Pa će, naprimjer, kako je to zamislio OHR i njegov Christian Schmidt Hrvat u Bosni će biti tri puta skuplji od Bošnjaka u istoj toj Bosni. Posebno u Hercegovini.
