Južna Koreja je rijedak primjer zemlje koja je iz grupe primatelja pomoći kroz ekonomski rast izrasla u zemlju visokog dohotka i donatora, a BND po stanovniku brzo se povećao sa 67 američkih dolara u ranim 1950-im na 22.670 dolara u 2012 godini.
Faris Marukić
Patriotizam se manifestira na različite načine, ali od krucijalnog značaja je težnja jedne zemlje da osiguran ekonomsku nezavisnost i prosperitet. Možda najbolji primjer prelaska iz statusa kolonije u red visokorazvijenih zemalja jeste Južna Koreja. Ova zemlja ne samo da je do sredine 20. stoljeća bila kolonija, već je na njenom tlu vođen Korejski rat (1950-1953.). Po okončanju rata, vodstvo Južne Koreje kreće u planiranje ekonomskog razvoja, projekat koji će kao svoj prihvatiti cjelokupno stanovništvo. U to vrijeme visokorazvijene zemlje izgledale su svjetlosnu godinu daleko, a glavi grad Seul bio je potpuno devastiran.
Južna Koreja, prije svega, kvalitetno je iskoristila inozemne donacije i kredite, prvenstveno iz Sjedinjenih Američkih Država i Japana. Informativni dokument iz KoFID-a, južnokorejske mreže organizacija civilnog društva, ističe kako su SAD ponudile oko 60 milijardi dolara u bespovratnim sredstvima i zajmovima Južnoj Koreji između 1946 i 1978. Koreja, koju su Sjedinjene Države smatrale važnim saveznikom tokom hladnog rata, nesporno iskoristila pomoć. Seoul se, međutim, nije bojao suprotstaviti se svom donatoru, kada su se razilazili u razvojnoj strategiji. Sjedinjene Države smatrale su da se korejska privreda treba zasnivati na malim i srednjim preduzećima, dok su u Koreji donijeli odluku da formiraju velike privredne konglomerate.
Ekonomski rast iznosio je 7,6% godišnje u periodu od 1962.-1967., uz povećanje od 8,4% u 1967. i iznenađujući 13,1% za 1968. godinu, ali je počeo iz vrlo niske baze. Životni standard se primjetno diže, kao što je naznačeno prodajom novih domova, televizijskih setova, frižidera, više hrane i bolje odjeće; ali po glavi stanovnika i dalje nije bio mnogo iznad 140 dolara godišnje.
Kada je Južna Koreja bila domaćin Olimpijade 1988. godine, Sjeverna i Južna Koreja su bile sličnije nego različite, razdvojene demarkacijonom linijom , ali sa zajedničkom historijom, jezikom i porodičnim vezama. Ali Olimpijada u Seulu 1988. godine označila je prekretnicu. Tokom proteklih 30 godina, te dvije zemlje naglo su se razilazile, ekonomski, politički i kulturno. Komunistička Sjeverna Koreja kreće silaznom putanjom, dok se Južna nezaustavljivo razvija.
Koreanci spadaju u nacije sa najizraženijim patriotizmom. Njihova ljubav prema svojoj zemlji je glavni je razlog njenog uspjeha. Stanovnici ove zemlje svoju ljubav prema domovini pokazuju kroz rad. Ekonomski razvoj Koreje bio je i ostvaren patriotskim postupcima, a čak i žrtvovanje Koreanaca za dobro zemlje. Želja za uspjehom stanovništva natjerala je i vlade ove zemlje da ulažu ogromne napore da se svi razvojni ciljevi ostvare. To je bio težak put, jer je zemlja bila uništena, bez razvijene infrastrukture, kvalitetnog sistema obrazovanja, ali su na kraju uspjeli.
Južna Koreja je rijedak primjer zemlje koja je iz grupe primatelja pomoći kroz ekonomski rast izrasla u zemlju visokog dohotka i donatora, a BND po stanovniku brzo se povećao sa 67 američkih dolara u ranim 1950-im na 22.670 dolara u 2012 godini. Koreja je prvi bivši primalac pomoći koji je postao član Komiteta za razvojnu pomoć (DAC) Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). Koreja se pridružila DAC-u u novembru 2009 godine. Ova zemlja je svoj ekonomski rast krunisala ulaskom u G-20.
Južna Koreja treba da bude primjer svim zemljama u razvoju, da se od položaja kolonije, ratom razorene zemlje i zemlje bez resursa može postići snažan ekonomski razvoj. Za takvo nešto trebaju jasni razvojni planovi i volja stanovništva da domovinu stavi na prvo mjesto.
Onda je lahko izabrati političare koji dijele iste snove!
