Piše: Faris Marukić
Judy Collins svoju karijeru započela je s 13 godina, kao vrlo talentovana pijanistkinja. Njeno interesovanje za klasičnu muziku neće biti dugog daha- počinje se interesovati za tekstove ispunjene melanholijom i nesretnim sudbinama kojima je ispunjena američka folk muzika. Svoj album prvijenac objavila je 1961. godine, pod nazivom „A Maid of Constant Sorrow“, koji je sadržavao interpretativna djela društvenih pjesnika tog vremena poput Boba Dylana, Phila Ochsa i Toma Paxtona.
Najveći komercijalni uspjeh doživjela je s pjesmom Stephena Sondheima “Send in the Clowns”, s albuma Judith. Pjesma je provela 27 sedmica na američkim top listama, a nakon dvije godine donosi i Grammy nagradu za najbolju pjesmu 1977. godine. Koliki je značaj ove kantautorice govori i činjenica da Biblioteka američkog Kongresa čuva interpretaciju pjesme „Amazing Grace“ Judy Collins zbog njenog “kulturnog, historijskog i umjetničkog značaja“.
Judy Collins je vjerovala da može mijenjati svijet, a muziku je smatrala najpodesnijim sredstvom, pa u svojim memoarima „Sweet Judy Blue Eyes: My Life in Music“ kaže:
„Kad pjevamo, možemo sve – promijeniti svijet, donijeti mir i napokon biti najbolja verzija sebe. Kada pjevamo, naša se srca mogu dizati i letjeti, kroz uzburkane vode i tok godina.“
Zbog toga, Judith Marjorie Collins nije poznata samo po svojoj muzici. Rat u Vijetnamu istakao je pjevačicu kao političku aktivistkinju. Bila je simpatizer Yippy pokreta, što je kolokvijalan naziv za Youth International Party (YIP). Članovi ove političke organizacije bili su poznati po antiratnim stavovima i borbi protiv društvenog statusa quo. Takvi stanovi su ih stavljali na marginu čak i antiratnih grupacija, jer smatrani za anarhističku i kontrakulturnu skupinu. Ali ako pitate Judy ona jednostavno nije voljela rat, a oružje je prezirala. Čak je i svjedočila u političkom procesu „Čikaškoj sedmorci“, a tokom svjedočenja zapjevala je “Where Have All the Flowers Gone?”, pjesmu Petea Seegersa.
Devedesetih godina 20. stoljeća Judie je postala ambasador UNICEF-a. Bila je sudionica kampanje za napuštanje upotrebe nagaznih mina. Tada je došla u kontakt s Bosnom i Hercegovinom i Sarajevom. Glavni grad naše zemlje posjetila je 1994. godine, a ta posjeta je inspirirala da napiše pjesmu, folk-pop baladu, “Song For Sarajevo (I Dream of Peace)”. U razgovoru za Music by the Lake govorila je o načinu na koji je pjesma nastala:
„Znala sam puno (šta se dešava u Sarajevu) jer sam tamo putovala. Posjetila sam UNICEF-ove dječje škole i vidjela sam njihove crteže koje su stvarali. Tako sam sjela u sarajevsku crkvu i napisao pjesmu. Uvijek se radi o određenoj količini ličnog i stvarnog istraživanja. Životno iskustvo se gomila.“
Pjesma je prvi put javno izvedena u decembru 1995. godine u sklopu božićnog koncerta. Te večeri u Carnegie Hallu na koncertu pod nazivom „Come Rejoice! A Judy Collins Christmas“ Judie je pjevala: I’ll Be Home for Christmas, Away in a Manger, Joy to the World, Song for Sarajevo, Cherry Tree Carol. 6. Good King Wenceslas, All on a Wintry Night, Come Rejoice, Little Road to Bethlehem, Silent Night, A Christmas Carol, Charlie and the Bells Medley: White Christmas/Happy New Year, Let It Snow, Amazing Grace. Pjesmu o Sarajevu Judie je otpjevala četvrtu po redu, kao neki podsjetnik da negdje tamo daleko, dok se u New Yorku slavi i pjeva, postoji jedan grad koji pati.
Dvoranom je odzvanjalo:
Blood in all the streets, running like a flood
