Piše: Sead Numanović
Kako sada stvari stoje, od izborne reforme nema ništa.
A upitno je i samo održavanje izbora naredne godine.
Niti s jednim od ova dva stava "stranci" u Bosni i Hercegovini ne bi se složili.
Naprotiv!
Izbora će biti, oni se moraju održati i moraju biti takvi da pred biračke kutije izvedu barem 10 posto onih koji do sada glasali nisu.
Namjere nekih od ambasadora zapadnih država u Bosni i Hercegovini su zasigurno dobre.
No, ni to nije uopće bitno - Bosni i Hercegovini treba i drugačiji - bitno bolji - izborni sistem, potrebne su joj funkcionirajuće demokratske instititucije, potrebno je da - najjednostavnije - ona bude država kao i svaka druga u Evropi.
I tu nastaju problemi.
Bosna i Hercegovina, s jedne strane, izložena je posvemašnjoj ruskoj agresiji koju svesrdno provodi Milorad Dodik.
Građani ove države ne razmišljaju hoće li ili neće glasati, već hoće li Dodik, potaknut Kremljom, započeti rat.
Priča o izborima, u takvoj situaciji, sasvim je besmislena.
Stoga, i dobronamjerni stranci koji pričaju o tome liče na ljude koji vs svako malo vuku za rukav s nekim pitanjima, dok vi gledate kako vam oko kuće trči ludak koji sve redom posipa benzinom i spreman je baciti šibicu!
A ima i vrlo nedobronamjernih stranaca koji se vrzmaju po Bosni.
S jedne strane, upravo zbog ludaka koji je zarad ostanka na vlasti, pa i "ulaska u historiju", spreman zapaliti ratni požar, Sarajevu je neophodna relaksacija odnosa s bosasnkohercegovačkim Hrvatima. Rat, ako do njega dođe, na dva fronta, bio bi jako, jako težak.
Rat ne odgovara ni Hrvatskoj.
Ne zato što zvanični Zagreb ipak gaji (plamteću) ljubav prema Bošnjacima (ne gaji!), već zato što bi tu državu on pogotovo koštao. Naravno, ne više nego bi koštao nas, ali bi platili ogromnu cijenu. Zašto bi to radili?!
I tu dolazimo do jednog od temeljnih problema - da bi se relaksirali odnosi s Hrvatima ukupno, Dragan Čović "mora" biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
To motivira i - na primjer - evropsku predstavnicu u pregovorima o izbornim reformama Angelinu Eichhorst. Ona istupa kao najsvesrdniji advokar Čovića. I o tome već sasvim uredno izvještavaju naši mediji.
Ostavimo po strani je li to dobro ili nije. (Naravno da nije i Eichhorst već dobija kritike i prozivke i u Briselu zbog toga).
Problem je u tome što je instaliranje Čovića u Predsjedništvo BiH bezmalo pa nemoguća misija.
Razloga je jako puno.
Njegovo savezništvo s Dodikom i formalno i pompezno potpisana koalicija HDZ-a i SNSD-a, koja nam je najjasnije demonstrirana glasanjem o tome da se ponište Inzkovi amandmani na Krivični zakon BiH, najteži su autogol koji je neki političar sebi mogao priuštiti.
Ne postoji matematika, nema čak ni "rasporeda zvijezda" koji bi Čovića uselio u Predsjedništvo BiH nakon oktobra naredne godine.
