Irina Sieidkhanova za Politicki.ba: Srbija je definitivno pobijedila po pitanju rusofilije

Razgovarao: Faris Marukić

Ukrajinska novinarka, Irina Sieidkhanova govorila je za Politicki.ba o ruskoj agresiji na domovinu, ličnim osjećajima prema Rusiji, odnosu javnosti i medija Balkana prema ratu, ali o stanju nakon povlačenja ruske vojske iz Hersona.

Rođeni ste u Rusiji. Kako se Vaša predstava (ali i generalno stanovnika Ukrajine) o ovoj zemlji mijenjala tokom vremena?

Jesam, do moje skoro 15. godine sam živjela u Moskvi. Iz tog perioda sjećam se maltretiranja u školi zbog mog porijekla i muslimanskog prezimena. Otac mi je bio Dagestanac, što u Rusiji znači čovjek drugog reda, kao i svi oni koji potiče s Kavkaza ili iz Azije. U Rusiji postoji milion i jedan način kako mogu da uvrede ljude koji ne izgledaju kao Slaveni.

Srećom, moja mama odlučila da se vrati u Ukrajinu, u svoj rodni Mariupolj, i mnogo sam njoj zahvalna za tu odluku – iako mi se, kao tinejdžeru, tada to činilo glupo. Ali već poslije par godina sam osjetila razliku. Tamo moje prezime nikome nije smetalo, jer je u Mariupolju živjelo preko 100 raznih nacionalnosti - Gruzina, Armena, Grka, Tatara, Bugara, Azera i mnogih drugih. Grad je navikao na takvu mnogonacionalnost i nikom nije smetalo porijeklo. Tamo je 99% stanovništva govorilo ruski, ali svaka manjina je imala mogućnost i prostor da se posveti svom maternjem jeziku.

I poslije mog odlaska iz Rusije, skoro svake godine sam išla tamo zbog rodbine, pratila dešavanja, i sve više sam se radovala što ne živim tamo. Nacionalizam je bio sve jači, propaganda se plasirala preko svega - muzike, filmova, reklama, društvenih mreža, Crkve.

Posljednji put sam bila u Moskvi u 2016. godine i rekla sam da nikad u životu više neću dolaziti. Otrovano propagandom društvo je postalo apsolutno toksično. Poslije 24. februara čak su mi moja rodbina i prijatelji okrenuli leđa i na svaku moju činjenicu o zločinima Rusiji u Ukrajini i na svaku sliku iz mog Mariupolja su govorili “ovo je fejk“; „ništa ti ne razumiješ“; „naš predsjednik vas štiti od režima nacista“;"sve je to za dobro” i td.

S njima sam prekinula svaki odnos - i nisam jedina. Mnogo mojih prijatelja i poznanika imali istu situaciju. Tako da ako pitate bilo kog Ukrajinca, on će vam reći da Ruska Federacija i ljudi tamo za njih više nisu ništa drugo nego neki ludi komšija, koji svima smeta i dosađuje ali ne možeš da ga negdje preseliš.

Trenutno ste nastanjeni u Sloveniji, a prije toga ste živjeli i u Sarajevu i u Beogradu.  Kako iz Vašeg ugla izgleda odnos zemalja regije prema ruskoj agresiji na Ukrajinu?

Srbija je definitivno pobijedila po pitanju rusofilije i putinoljublja. Čak i kad sam tek došla u Beograd 2010, godine to  se vidjelo. Ali mi to tada nije smetalo, jer ja generalno znam kakva “čuda” čini ruska propaganda.

Ukrajina je to osjetila na svojoj koži 2014., kada je Rusija napala na Ukrajinu - već je postalo ludo. Ko god je u Srbiji čuo da sam Ukrajinka morao da mi kaže “Krim naš” ili “Nas i Rusa 200 miliona”. Naravno, niko nije htio da me sluša, niko nije bio zainteresiran da čuje priču iz ugla onog ko je stvarno u toku. Ne, televizija je bila dovoljna, a meni se dizala kosa na glavi od tih laži i prevrtanja činjenica u srpskim medijima.

Poslije 24. februara sam se molila svim mogućim višim silama da ne živim više u Srbiji. Koliko god je nivo mog stresa sad visok, tamo on bi bio još viši.

U Sarajevu sam živjela manje od godinu dana i to je bilo 2015. godine. Nisam primijetila neku posebnu ljubav prema Rusiji, ali iskreno, tad nisam se ni zanimala tim pitanjem, jer naš boravak je bio više turistički.

Ali sudeći po tome kakve poruke podrške ja sad primam iz Bosne, čini mi se da je većina na strani Ukrajine. Znam vašu strašnu historiju, duša me je boljela kad sam vidjela tragovi rata na zgradama - živjeli smo na Dobrinji…

Tako da sam ja potpuno na strani svih žrtava genocida. Jer i moj Mariupolj i drugi uništeni gradovi Ukrajine su sad Sarajevo, Srebrenica, Vukovar…

Što se tiče Sloveniji, lično ja nisam upoznala još nijednu osobu koja bi podržavala Putina i Rusiju. Slovenija dosta dobro osigurala prijem izbjeglica, podržava sve sankcije, pomaže humanitarno i vojno.

 Naravno, ako pogledaš komentare na netu vidiš brdo proruski orijentiranih ljudi, ali nisu mjerodavni, jer nisu ni svi Slovenci, niti svi prave osobe. Ali moram da kažem da je uticaj ruske propagande  i ovdje dosta visoki.

Na primer, jako me je iznenadio nastup Ane Netrebko u Ljubljani ovog ljeta. Ova operska pjevačica dosta poznata po prijateljstvu s Putinom, po podršci anektiranja Krima i po dolascima u okupirani Donbas. Cijela Europa je odbila svaku saradnju s njom, a Ljubljanski festival je ju pozvao.

S druge strane, Ruski dom u Ljubljani su zatvorili još u martu.

 Što se tiče medija, na početku eskalacije rata u februaru često se dešavalo da slovenske novine prenose vijesti iz ruskih izvora, koji nisu bili istiniti. Ali s vremenom, negdje od maja počele su se pojavljuju prave činjenice, svjetski potvrđene. Sad je već dosta bolja situacija. Vijesti koje stižu su provjerene i tačne.

Kako posmatrate medijsku sliku u regiji; da li se dešavanja u Ukrajini prenose na adekvatan način?

Odmah da kažem, ne mogu suditi o Bosni, ali pošto ste se vi meni obratili, također pozvali su me na TV kod vas, a još i neki od mojih Twitova su objavili, pa mogu zaključiti da se trudite biti objektivni.

Za Srbiju mogu reći da se tek sad, zadnja 2-3 mjeseca, glas s Ukrajinske strane počeo probijati kroz debele laži ruske propagande. Vidim da proukrajinski i proevropski Srbi počeli da dobivaju vrijeme u eteru, malo ali ipak...

 Vidim da se dosta ljudi po Twitteru se angažiralo da šire istinu o ratu. Vidim, da su mnogi nezadovoljni medijskom okupacijom Srbije od strane Rusiji. Posebno sad, kada je najgora propagandna kanta za smeće, Russia Today, došla u Srbiju.

Mijenja se pristup, hoću vjerovati da ima nade.