I neka sam išla na proteste

Na protestu sam danas srela i mnoga dobroćudna, iskrena lica, slična onim kakva sam sretala na protestima pred agresiju. Ali, ipak, drukčija. Čini mi se, mnogo drukčija. Neka su odavala strah, neka bijes, neka spremnost na akciju, a neka strpljenje i mudrost.

Piše: Almasa Hadžić

Evo me opet na protestima za mir!

Tačno 30 godina i koji mjesec manje otkako sam posljednji put protestirala braneći mir i to grlato i odlučno govoreći onim za koje se pričalo da nam žele oteti mir, da im to ni ja, ni oni slični meni, nećemo dozvoliti..

Prvi su dani aprila 1992. godine.

Zrakom prolijeće agresorska neman, a malo ko od nas je svjestan da su nam glave već na panju, i da se samo čeka trenutak da sijevne mač.

Idemo na proteste u Sarajevo. Da branimo mir, a još ne znamo ni kako ni čime.

Valjda, pričom, govorima, porukama, vitlanjem rukama...Lično meni, toga nikad nije nedostajalo.

Ispratim sinove do škole, gurnem im u ruke po jednu „crvenu“ za burek i sok poslije škole (muž neka se snađe!) i pravac Zamlaz gdje čeka autobus kojim će, nas tridesetak zanesenjaka, uposlenika MUP-a, uglavnom naivnih Bošnjaka, krenuti prema Sarajevu.

Nabildani patriotizmom i ubjeđenjem da baš od našeg prisustva na protestima zavisi odbrana dotadašnjeg mira i ne pomišljamo da se dugogodišnje nam kolege sa posla, prijatelji čijoj smo djeci išli na rođendane, komšije... podsmjehuju našoj naivnosti.

I stigosmo.

I mi, i Tuzlaci na čelu sa legendarnim Mešom Bajrićem, načelnikom MUP-a, i oni iz Zenice, Mostara ne znam odakle sve ne. Naravno i Sarajlije.

Plato ispred Skupštine pun ko šibica.

Ne mogu se više sjetiti da li je to bilo dan, dva uoči, ili dan, dva poslije sarajevskih protesta, kada je ista „odbrana mira“ organizirana i u Zvorniku.

Bina, mikrofoni, govornici...

Dobri Mustafa Odobašić, rahmet njegovoj duši, koji je godinama na brdu Vratolomac čuvao uspomenu na Josipa Broza farbajući i glancajući slova njegovog nadimka, glasom svoje dobre, gradske iskrenosti i gospoštine, obznanio je prisutnim da građani Zvornika „nikome neće dozvoliti“ da se naruši mir i bratstvo i jedinstvo koje „njeguje“ ovaj grad.

Emocije provrele, srce da pukne.

Profesori, pravnici, direktori, inspektori, mašu glavom u znak odobravanja Mustafinih poruka. Gradske gospođe brišu oči orosile suzama koje je proizveo njegov govor, dok im djeca, koristeći raznježenost majki, prazne novčanike

I dok se razilazimo ubjeđujući jedni druge da je mir odbranjen, na drugom kraju grada, ni petnaestak minuta laganog hoda od mjesta gdje su se protesti održavali, u Srpskoj varoši, već je bila „i ručala i večerala“ Arkanova i Legijina živa sila čekajući komandu da u logore strpaju, pokolju, pobiju većinu zvorničkih branitelja mira.

I poklali su. Njih više od 1.500 za samo nekoliko dana.

Mnoge od njih posljednji sam put vidjela upravo na protestu za mir u Zvorniku.

S razlogom sam se danas sjetila onog šta je bilo prije trideset godina. Upravo me je naš dragi Beli, u ratu borac, u miru buntovnik i zanesenjak, dobričina, organizator današnjih protesta u Tuzli, neodoljivo podsjetio na organizatore onog protesta u Zvorniku, od prije 30 godina, sa kojeg sam, skupa sa mnogim svojim prijateljima, otišla ubjeđena da nam mir niko ne može oteti.

Osim Belog, mnogih svojih kolega i prijatelja, na protestu sam danas srela i mnoga dobroćudna, iskrena lica, slična onim kakva sam sretala na protestima pred agresiju. Ali, ipak, drukčija.

Čini mi se, mnogo drukčija.

Neka su odavala strah, neka bijes, neka spremnost na akciju, a neka strpljenje i mudrost.

Ali ni jedno od njih, skupa sa licem našeg Belog, bez obzira na teret prošlosti koji su sa sobom nosili, nije odavalo naivnost, tačnije, neznanje i neobavještenost o tome da neka nova „živa sila“ nekih novih Arkana i Legija, samo u Dejtonskom pakovanju, ponovo čuči nadomak „bosanske kuće“ i vreba priliku za djelovanje.

Zaista je bilo hladno, ali, neka sam išla na proteste.