Piše: Almasa Hadžić
Ne znam zašto tolika histerija javnosti zbog ustaškog urlikanja, grupe fudbalera nogometne reprezentacije Hrvatske u jednom kafiću u Novoj Gorici kod Zagreba.
Nije valjda javnost očekivala da će u naboju nacionalnog adrenalina, ovi momci, odgojeni na Tomsonovom revanju, nabijenom mržnjom, prijetnjom, osvetom... pjevati kakvu finu Olivera Dragojevića ili Miše Kovača, da će plesati uz taktove Terezine "Prijatelji dragi gdje ste..."
Šta vam je ljudi?!
Zašto ste iznenađeni?!
Pa nisu pred vama uglađeni, obrazovani sinovi još obrazovanijih i uglađenijih onih roditelja, Hrvata, kakve smo birvaktile upamtili, već derlad kojima su stečeni novac, išarana bedra i podlaktice postale intelektualna svojina, dokaz moći i uticaja u okruženju u kome se kreću.
Da se razumijemo: da nisu vrsni nogometaši, ovi momci sigurno, svojoj državi ne bi donijeli medalju sa najveće svjetske fudbalske smotre.
I zbog toga im treba čestitati.
I njima i državi Hrvatskoj koja se okitila rezultatima njihove nogometne snage i umijeća.
Dobri su to momci, ali, na njihovu žalost, samo kad igraju i kad šute.
Kad progovore, kad se raduju, kad slave oni su to (možda ne svi) što su sinoć pokazali u kafiću u Novoj Gorici, gdje su svoj uspjeh proslavljali uz ustaške pozdrave "za dom spremni", uz otrov "Čavoglave" i "Kninske kraljice" Marka Perkovića Tompsona, bez obzira šta su u svijetu u kome većina živi i igra, vidjeli i prošli.
Svijetom, kako reče jedan Zagrepčanin, zgrožen snimkom iz Nove Gorice, jesu hodali, ali na njihovu žalost, onog vrijednog što svijet nudi su malo, ili nimalo okusili.
Razumljivo je slavlje u Hrvatskoj zbog medalje koju je donijela njihova nogometna reprezentacija.
Razumljiv je i višak adrenalina koji slavljenici, nakon dočeka u Zagrebu, pokazuju, kao što je razumljivo i njihovo nacionalističko divljanje koje od subote, svako malo, iskoči na nekoj od društvenih mreža.
Jer, što bi ti nogometaši bili drukčiji od svojih očeva, ili od svojih državnih vođa kakvi su Milanović i njegovo bratstvo, koji, svako malo nekom porukom ožive mržnju Pavelićeve NDH, trujući njome mozak "ponosnoj hrvatskoj mladeži" spram svakog čijim venama ne teče "bratska hrvatska krv".
Kad jednog dana ne budu nogometaši kakve danas slavi "domovina Hrvatska i njena 'Herceg Bosna'", kad im stečeni novac ne bude dovoljan da kupe ugled i dostojanstvo izgubljene uz razne "Čavoglave" i ustaške povike "za dom spremni" i kad sve to shvate (ako budu u stanju da shvate, jer, već sad se vidi da nisu odgajani da shvaćaju), raznim Lovrenima, Brozovićima i njima sličnim krkanima i primitivcima bit će kasno da pitaju zašto su i gdje zalutali.
Jesam navijala za Hrvatsku.
Samo što za mene navijati za Hrvatsku znači navijati za Ćiru, za Nikolu i Nadu iz Splita i njihovu predivnu "dicu", za Stjepana iz Dubrovnika što te Gospom zaklinje da probaš njegovu "kapulu", za Šteficu sa zagrebačke periferije što u mrkloj noći pokuca na vrata bosanskih izbjeglica noseći njihovoj djeci vruće mlijeko, za profesora Karmelića, za moje prijatelje, Hrvate, Ivu, Ivana, Marka, Luciju, Ljubicu...
