“Milorad Dodik je 7. jula započeo novu fazu svoje secesionističke agende u Bosni.
Tvrdolinijski srpski lider potpisao je zakon dva zakona koje je usvojila Narodna skupština Republike Srpske—jedna od dvije administrativne jedinice poslijeratne Bosne, zajedno sa Federacijom Bosne i Hercegovine. Zakon zabranjuje provođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji Republike Srpske i efektivno zabranjuje izvršenje odluka Ureda visokog predstavnika (OHR), ad hoc međunarodnog tijela zaduženog za nadzor nad provedbom Dejtonskog sporazuma. u zemlji od završetka rata 1995.
Zajedno, zakonodavstvo predstavlja izazov sa dva dijela: za bosanske institucije na državnom nivou i za OHR”, piše prof. dr. Hamza Karčić.
Ovaj predavač na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu za prestižni magazin Foreign Policy napisao je zanimljivu analizu:
“Dodikov napad na Ustavni sud zemlje posljednji je korak u njegovim naporima da uništi institucije na državnom nivou u BiH. Nekoliko mjeseci prije ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Dodik je poduzeo nekoliko akcija usmjerenih na formiranje paralelnih institucija u Republici Srpskoj kako bi osporio Sarajevo i postavio temelje za buduću secesiju. Prema njegovom iskrenom priznanju, ono što ga je spriječilo da nastavi je rat u Ukrajini. Ali brzo je istakao da je njegova pauza u secesionističkom planu bila samo privremena.
U normalnim okolnostima, država bi na takve očite poteze ka secesiji reagirala ukidanjem nezakonitih odluka i izdavanjem naloga za hapšenje. 2017. godine, na primjer, vrhovni sudovi Španije proglasili su referendum o secesiji Katalonije nezakonitim i izdali nalog za hapšenje vođe separatista Carlesa Puigdemona.
Ali u Bosni je već neko vrijeme u toku zarobljavanje države. Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine uspostavio je izuzetno složen politički sistem definisan etničkom podjelom vlasti između tri glavne etničke grupe — Bošnjaka, Hrvata i Srba. Nekadašnjim srpskim secesionistima data su široka ovlaštenja – visoko autonomna Republika Srpska i pravo veta na državnom nivou – u zamjenu za ostanak u Bosni.
Kao rezultat toga, prosecesionističke snage zauzele su niz ključnih institucionalnih pozicija u zemlji. Pošto je zauzimanje države gotovo potpuno, Bosna sada smatra da je zastrašujuće odgovoriti na najnoviji korak ka secesiji na način na koji su španske vlasti učinile 2017. godine.
Dodik, međutim, ne preuzima samo bosanske državne institucije. Zakon o odlukama OHR-a je direktan izazov ovom tijelu. U neposrednim poslijeratnim godinama, OHR je bio zastrašujući akter sa ovlastima da smijeni izabrane zvaničnike. Zatim, tokom poslednje decenije, uticaj tela je znatno opao. Međutim, otkako je bivši njemački ministar poljoprivrede Christian Schmidt preuzeo dužnost visokog predstavnika u augustu 2021. godine, OHR se vratio u posao nametanja odluka zemlji, uključujući i odlučujuću ulogu u formiranju nove vlade u Federaciji.
Za razliku od bošnjačkih političara u Federaciji, Dodik je uporno odbijao da prizna Schmidtovo imenovanje u OHR i obećao je da će ignorisati odluke tog tijela. I do sada je održao svoju riječ – barem službeno. Izbjegavao je Schmidta skoro dvije godine, a sada je povećao interes tako što je zvanično spriječio da se odluke OHR-a provedu u 49 posto zemlje.
Nijedan zvaničnik bosanskih Srba nije se tako drsko sukobio s OHR-om dvije i po decenije. Dodikovi postupci predstavljaju jasnu i prisutnu opasnost po važnost Dejtonskog sporazuma u Bosni. I oni su direktan izazov i za Schmidta lično i za OHR kao instituciju. Ono što Schmidt sljedeće učini ili ne učini imat će dugoročne reperkusije po stabilnost Bosne.
Da OHR smijeni Dodika, da li bi on ostao i odstupio ili osporio OHR ignorirajući njegovu odluku? Ako se odbaci, kako bi se ta odluka implementirala? Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske u konačnici je pod kontrolom separatističkog lidera. Pod pretpostavkom da mu policija ostane lojalna, mogao bi jednostavno ignorirati OHR i nastaviti dalje.
OHR, na kraju krajeva, nema efikasan mehanizam za provođenje svojih odluka. Ovo nije sredina 1990-ih, kada su snage za implementaciju predvođene NATO-om imale oko 60.000 čizama na terenu. Njihov nasljednik—Snage Evropske unije (EUFOR)—je papirni tigar od oko 1.000 vojnika. To čini sve veći izazov za odluke OHR-a da se provode u Republici Srpskoj.
