Dessalines, bivši Toussaintov bliski saradnik proglasio je nezavisnost Haitija, a sebe carem.
Piše: Faris Marukić
Španci su počeli porobljavati domorodačke Taino i Ciboney narode ubrzo nakon decembra 1492. godine, kada je talijanski mornar Kristofer Kolumbo ugledao otok koji je nazvao La Isla Española, kasnije poznatiji kao Hispaniola. Autohtono stanovništvo otoka, primorano na brutalne uslove rada u rudnicima zlata i izloženo evropskim bolestima brzo je nestajalo. Autohtono domorodačko stanovništvo istrijebljeno je do kraja 16. stoljeća. Hiljade robova prisilno dovedenih sa drugih karipskih ostrva doživjeli su istu sudbinu.
Nakon što su glavni rudnici zlata iscrpljeni, Špance su naslijedili Francuzi, koji su osnovali vlastita stalna naselja, uključujući Port-de-Paix (1665.) na sjeverozapadu, a francuska korporacija West Indies preuzela je kontrolu nad tim područjem. Vlasnici zemlje u zapadnoj Hispanioli uvezali su sve veći broj afričkih robova kojih je krajem 17. stoljeća ukupno bilo oko 5.000. Do 1789. godine, uoči revolucije u Francuskoj, procijenjeno stanovništvo Saint-Dominguea, kako su Francuzi nazivali svoju koloniju, bilo je 556.000 i uključivalo je otprilike 500.000 afričkih robova, 32.000 europskih kolonista i 24.000 afranhija, kako su nazivali ljude miješanog rasnog porijekla.
Do izbijanja Francuske revolucije 1789. godine, kolonija St. Domingue, sada Haiti, imala je dvotrećinski udio u francuskoj prekomorskoj trgovini, te raspolagala sa hiljadu brodova i petnaest hiljada francuskih mornara. Kolonija je postala najbogatiji francuski posjed. Ovaj plantažni sistem, koji je pružio tako ključnu ulogu u francuskoj ekonomiji, bio je i najveće pojedinačno tržište za afričku trgovinu robovima. Sukobi i ogorčenost prožimali su društvo San Dominga, a robovski otpor počeo je poprimati organizirani oblik u kasnom 18. stoljeću.
Francuska revolucija nadahnula je mnoge 1789. godine, ali robovski otpor postojao je već godinama. U avugustu 1791. godine izbila je organizirana pobuna robova, što je označilo početak dvanaestogodišnje borbe za ostvarenje osnovnih ljudskih prava. Haitska revolucija je jedini uspješan ustanak robova u historiji, što je rezultiralo osnivanjem Haitija, drugom nezavisnom državom u Novom svijetu, poslije Sjedinjenih Američkih Država.
Kad su izbile vijesti o pobuni robova, američki čelnici su požurili da pruže podršku bijelcima iz St. Domingue. Međutim, situacija je postala složenija kada su civilni komesari koje je francuska revolucionarna vlada poslala u St. Domingue, uvjerili jednog od vođa pobune robova, Toussaint L’Ouverture, da se nova francuska vlada zalaže za prestanak ropstva. Ono što je uslijedilo u narednoj deceniji bio je složen i višestrani građanski rat u koji su intervenirale i španske i britanske snage.
Stanje u St. Domingue stavilo je za Thomasa Jeffersona u političku dilemu. Jefferson je snažno vjerovao u francusku revoluciju i ideale koje je ona promovirala, ali, kao robovlasnik, popularan među ostalim robovlasnicima iz Virdžinije, Jefferson se također bojao ustanka robova kod kuće. Suočen s pitanjem što SAD treba učiniti u vezi s francuskom kolonijom St. Domingue, Jefferson se založio za pružanje ograničene pomoći za suzbijanje pobune, ali je također predložio da robovlasnici trebaju težiti kompromisu sličnom onom kakav je napravljen sa zajednicama pobjeglih robova 1739. godine na Jamajci. Unatoč brojnim razlikama u drugim pitanjima, ministar finansija i vođa rivalske Federalističke stranke Alexander Hamilton u velikoj mjeri se složio sa Jeffersonom u vezi s politikom prema Haitiju.
Niz pobuna dogodio se 1790. godine pod vodstvom Vincenta Ogéa. Rasno miješano stanovništvo pokušavali su isposlovati biračko pravo zasnovano na nedavnoj presudi Nacionalne skupštine. Međutim, kolonijalna skupština ignorisala je napore iz matice. Ove pobune bile su prvi izazovi protiv francuske vladavine i sistema robovlasništva. U avgustu 1791. godine prva organizirana pobuna robova zapalila je dvanaestogodišnju revoluciju.
Prvo su pogođena sjeverna naselja. Plantaže su uništene, a robovlasnici ubijani. Neki od vođa pobune uključuju Boukmana, Biassoua, Toussainta, Jeannota, Francoisa, Dessalinesa i Cristophea. Ti će ljudi pomoći da se revolucija usmjeri mučnim, krvavim putem do potpunog uspjeha, iako će trajati više od dvanaest godina i odnijeti stotine hiljada života. Mnogi od tih vođa stradali su tokom revolucionarne borbe, ali snaga jedinstva protiv ropstva održala je revoluciji.
Nakon prvobitnih uspjeha revolucionara u nadvladavanju institucije plantažnog ropstva na Plaine du Nord, Le Cap je pao u ruke francuskih republikanskih snaga. Toussaint i hiljade oslobođenika pridružilo im se u aprilu 1793. godine. Sporazum je bio da će se oslobođenici boriti protiv rojalista, a Francuzi će im obećati slobodu. Tako je 29. augusta 1793. godine komesar Légér-Felicité Sonthonax ukinuo ropstvo u koloniji. Tada su Britanci, neprijatelji revolucionarne Francuske, pokušali iskoristiti priliku za okupiranje kolonije, najveći pojedinačni izvor kolonijalnog bogatstva na cijelom svijetu. Nadalje, Britanci su željeli obuzdati pobunu robova kako bi zaštitili vlastite robovske kolonije.
U junu 1794.godine britanske snage su se iskrcale na ostrvo i formirale savez sa Španijom da napadnu Francuze. Ipak, britanske snage su ubrzo postale žrtve žute groznice. S više nesigurnosti, vođa bivših robova Toussaint je, ipak, odlučio pružiti svoju podršku Francuzima, 6. maja 1794. godine. Toussaint je postavljen za guvernera 1796.godine i nastavio je slijediti svoje ideje za autonomni San Domingo pod vodstvom oslobođenika. Do januara 1802. godineToussaint je bio upravitelj polu-nezavisnog San Dominga. Napoleon je to shvatio kao prijetnju i poslao je svog zeta Victor-Emmanuela Leclerca iz Francuske sa 20.000 vojnika da uhvate Toussainta i ponovo uspostave ropstvo u koloniji. Toussainta je 1802. godine zarobljen i otpremljen u Francusku, gdje je na kraju umro u zatvoru.
No, borba za nezavisnost nastavila se i krajem 1803. godine. Sjever i jug ostrva ujedinili su se i porazili Francuze pod Rochambeauom. Dessalines, bivši Toussaintov bliski saradnik proglasio je nezavisnost Haitija, a sebe carem. On je ubijen 1806. godine, a zemlja je podijeljena između suparničkih frakcija. Ipak, pobunjenici su razbili kolonijalnu vlast i iz ruševina stvorili slobodnu naciju Haiti.
