Postajemo sve starije društvo, mladi odlaze, penzioni fond je sve opterećeniji. Reforme su više nego nužne kako ne bi došlo do potpunog kraha...
Razgovarala: Iman Sporišević
Faruk Hadžić je makroekonomski analitičar i konsultant. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, smjer Makroekonomski menadžment. Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku za Međunarodnu ekonomiju.
Radio je u Direkciji za evropske integracije.
Bio je asistent prodaje u IT kompaniji Datalab.
Autor je knjiga New Economic Policy i Return To Tomorrow.
Reforma poreskog sistema je nužna
Nedavno ste naveli zabrinjavajuće statističke podatke o povećanju opterećenosti radnog stanovništva da finansira penzije. Šta biste Vi savjetovali da preduzmu?
- Negativni trendovi porasta broja penzionera prisutni su posljednjih godina. Samo od januara 2016. godine, zaključno sa decembrom 2020. godine, neto povećanje broja penzionera iznosilo je 50.573. Mnoge naše građane ovi podaci zbunjuju, misleći da je ovo broj penzionera bez onih koji su napustili sistem, međutim, ovo je broj nakon što se ti penzioneri oduzmu.
Samo po sebi, ovaj broj ne bi bio zabrinjavajući, da mi imamo veliko povećanje broja zaposlenih radnika, što nažalost nije slučaj, a poseban problem predstavlja iseljavanje mladih. Samo po osnovu povećanih izdataka za penzije, u prošloj godini izdvojili smo 592,4 miliona KM više nego je to bio slučaj u 2016. godini, što pokazuje veliki pritisak na finansiranje ovih izdataka.
U narednih godina možemo očekivati čak i veće izdatke, jer je populacija u BiH veoma stara, tako da vlasti kao prvi prioritet moraju pokrenuti reforme poreskog sistema, značajno smanjiti opterećenja na plate, kako bi se više nezaposlenih radnika uvelo u sistem, a time povećali prihodi iz kojih se finansiraju penzije.
U kolikoj mjeri se rješenja trebaju tražiti u reformi penzionog sistema, a u kolikoj je neophodno jačati privatni sektor kako bi mogao podnijeti teret trenutnih penzija, a naravno i povećati generalni standard života svih građana?
- Reforma penzionog sistema u oba entiteta je urađena na način da je PIO sistem prešao na entitetski budžet. U FBiH se to desilo početkom prošle godine, u RS-u nekoliko godina prije. To drugim riječima znači da ti fondovi više nisu bili održivi i da je rješenje pronađeno na način da će se nedostajuća sredstva osigurati kroz druge poreze, poput PDV-a ili akciza na razne proizvode.
Sada kada je sistem finansiranja penzija na budžetu, pored jačanja zapošljavanja i stvaranja boljeg privrednog ambijenta, potrebno je stimulirati potrošnju stanovništva, jer kroz veću potrošnju, moguće je prikupiti i više PDV-a, iz kojeg se dijelom mogu finansirati i penzije. Veliki izazov jeste što se nalazimo trenutno u ekonomskoj krizi koju je izazvala pandemija COVID-a, tako da će to biti dosta složenije sada provesti, iako je neophodno.
U vezi reforme penzionog sistema, da li se dio rješenja treba tražiti i u privatnim penzijama ili dijelu penzija?
- Iskreno, to je teško trenutno izvodivo za našu državu, obzirom da veliki broj radnika, konkretnije pola zaposlenika, ima prosječnu platu od 700 KM ili manju. Ta plata nije dovoljna ni za pokrivanje osnovnih troškova života i uglavnom cijela se usmjerava u tekuću potrošnju. Od ove plate, teško da neki radnik može odvajati dio za privatnu penziju, ili neki vid štednje kroz životno osiguranje.
Ono što mlade osobe, uključujući i moju generaciju, treba veoma zabrinuti, jeste da nema nikakve garancije da ćemo dočekati da dobijemo penziju iz budžeta, kako je sada definirano zakonom, jer bi za recimo 30 godina, neko nama trebao osigurati penziju. Postavlja se pitanje ko će je osigurati, kada mladi, koji to trebaju osigurati, masovno odlaze iz države, a projekcije iz objavljenih studija pokazuju da ćemo tada imati mali broj stanovnika.
Za donosioce odluka vezano za ovo pitanje, trebaju biti postavljene mlade osobe koje imaju interes i dugoročnu viziju šta uraditi sa ovim izazovom, za razliku od onih koji se sada pitaju, a koji imaju samo kratkoročne interese vezano za jedan ili dva mandata na vlasti.
Za izlaz iz krize nam trebaju novi ljudi
Kakva budućnost čeka BiH ukoliko vladajuće strukture budu ignorirale činjenice koje analitičari iznose u javnost po pitanju negativnog prirodnog priraštaja?
- Često budemo etiketirani kako iznosimo „kataklizmičke procjene“. Mi analitičari ustvari samo analaziramo zvanično objavljene podatke od državnih/entitetskih institucija, ili međunarodnih relevantnih organizacija poput Svjetske banke, MMF-a, WEF-a i slično.
Umjesto razgovora na temu, dijaloga kako bi se pronašla najbolja rješenja, problemi se guraju u stranu i na kraju analitičari budu krivi što komentiraju, a oni koji su doveli do ovog stanja ne osjećaju bilo kakvu odgovornost. Naša namjera jeste da na vrijeme ukažemo na probleme i dok imamo vremena, krenemo da ih rješavamo, jer u suprotnom, kasnije će biti dosta teže neke reforme provesti.
Najbolji primjer nam je pandemija COVID-a. Ona je pokazala šta se desi kada nedostaje dovoljno prikupljenih poreza i koliko je teško isplatiti sve ono što je na budžetu, bez zaduženja. Ovo što se sada dešava sa pandemijom, desit će se narednih godina i bez ekonomske krize, jer mladi će nastaviti da idu van BiH, a penzionera će biti sve više. Ovo nam je ustvari realno iskustvo koje nas čeka narednih godina.
Primijećen je veliki broj otkaza od Nove godine do 11.1.2021. Koje bi bile mjere za oporavak ekonomije? Na koji način bi se uspostavili ekonomski štabovi? Kako bi se pobrinuli da se “pravi” ljudi, tj. ljudi iz struke, nađu na pozicijama tih ekonomskih štabova?
- Bez obzira da li je u pitanju privremeni ili stalni broj otkaza koji ste spomenuli, vlast je već trebala imati formirane krizne ekonomske štabove, koji bi bili savjetodavni organ, uz volonterski rad. Ako bi se ti štabovi plaćali i finansirali iz budžeta, vrlo vjerovatno da bi u njega ušli „stranački ekonomisti“, kako bi se pružila prilika tim osobama da dodatno zarade u ovoj ekonomskoj krizi, uz vrlo upitan domet mjera.
Onaj kome je zaista interes da pomogne državi, dat će savjet sada i besplatno. Ko god bude sada došao u neki krizni štab, ako se zaista formira, treba da zna da će rad biti daleko složeniji nego na početku pandemije. Razloga je nekoliko. Kao prvo, danas smo u daleko težoj ekonomskoj situaciji nego što je to slučaj bio u aprilu prošle godine. Do tada smo imali dobru naplatu PDV-a, danas je taj minus 800 miliona KM. Budžeti kantona će biti značajno smanjeni. Imamo veliki broj otkaza.
Prva pomoć od MMF-a od 330 miliona EUR-a je potrošena, bez jasne namjene. Mnogi radnici koji su na početku pandemije dobili otkaze, dobili su pomoć od Službi za zapošljavanje, tako da ako su se vratili na posao i ponovno dobiju otkaz, neće moći računati na tu pomoć.
U konačnici, najbitnije možda jeste da oni koji su doveli do ovako duboke krize i izostanak početne pomoći, ne mogu biti ti koji će nas izvući iz ove krize, a za to trebaju novi ljudi.
Koliko se u praksi poštuje dio Zakona o radu koji se odnosi na prava trudnica i porodilja?
- Postoji ustvari podjela na one koje rade u javnom sektoru i koje imaju sva prava i privilegije u odnosu na one koje rade u privatnom sektoru i koje zavisi od volje poslodavca kako će se ponašati. Međutim, jedna kategorija trudnica i porodilja je potpuno bila diskriminirana u odnosu na ostale, a to su trudnice i porodilje koje imaju vlastiti obrt, gdje su jedine zaposlene osobe.
Takve osobe nemaju prava kao druge osobe zaposlene recimo u javnom sektoru, jer recimo naknadu za trajanje porodiljskog odsustva bi trebao isplaćivati poslodavac. Kako će ta porodilja isplatiti sama sebi naknadu, gdje je ona jedini zaposlenik, kada je na porodiljskom odsustvu? Ona bi trebala nekoga drugog zaposliti, da ta osoba i za sebe i za nju zaradi dovoljno finansijskih sredstava, što je potpuno nerealno i u praksi teško dostižno, jer su u pitanju mali obrtnici.
To se treba rješavati kroz izmjene zakonskih propisa i progresivni dio struke će ubrzo uputiti u proceduru izmjene odredbi zakona, kako bi i ova kategorija imala zakonski predviđena pravak, kao i druge trudnice i porodilje.
Kreditna zaduženja su nužna
Koliko je Vijeće ministara utjecalo na pogoršanje stanja u privredi u proteklom periodu?
- Obzirom da nisu donijeli niti jednu mjeru koja bi pomogla privredi, potpuno je jasno kakav je njihov doprinos i pomoć privredi. Nikakav.
Propali su posljednji dogovori sa MMF-om. Da li je dobra stvar što se BiH ipak nije zadužila ili imate drugačije mišljenje?
- Bosni i Hercegovini trebaju kreditna zaduženja, obzirom na ozbiljnost krize. Na samom početku pandemije, struka je na dnevnoj osnovi apelirala vlasti da se odmah i bez odlaganja zaduži koliko god je potrebno i da se pomogne održavanju privrede i privrednog sistema. Tada smo imali kritike od vlasti da se bespotrebno diže panika, a sada vidimo da čak poticaji nisu isplaćeni ni za prošlu godinu u pojedinim sredinama.
Ipak, velika je razlika u tome za šta je struka predložila podizanje i utrošak kreditnih sredstava, pa i od MMF-a, za razliku od vlasti. Vlast želi taj novac nenamjenski potrošiti, za tekuću budžetsku potrošnju, dok je struka predložila da se taj novac usmjeri u konkretne reforme i projekte, koji će održati privredu i povećati mogućnosti za njen oporavak. Možda je i zbog toga MMF prekinuo pregovore.
Pametna i odgovorna vlast bi ponovno krenula sa pregovorima, ali ovaj put ponudila jasnu viziju, ciljeve i projekte koji su potrebni da se ispune kako bi ova zemlja krenula naprijed. Viziju utroška kreditnih sredstava na isplate plate javnog sektora ili nabavku automobila, može provesti bilo ko.
Da li doživljavate bilo kakvu vrstu pritisaka zbog vašeg rada koji se zasniva na činjenicama, a koje se ne idu u prilog određenim političkim strukturama?
- Pritisak je sastavni dio bavljenja ovim poslom. Najveći problem jeste što se prilikom analiza iznose zvanični podaci, koji mnogim osobama ne odgovaraju. Nemaju snagu argumenta, da te podatke mogu osporiti, pa onda napadaju analitičare kao ličnosti, nazivajući svakakvih nazivima, umjesto da se argumentovano diskutuje i raspravlja o pojedinim problemima.
Znaju se povremeno dobiti „prijateljske poruke i savjeti“ da se nekim ljudima, visoko rangiranim, ne sviđa iznošenje zvaničnih podataka i da treba malo pripaziti, što god to značilo. To je upravo i razlog zbog čega mladi masovno bježe iz države.
