Fejzić-Čengić: Naši mediji su, kao i politika - jalovi

Razgovarao: Amir Husrep

Fahira Fejzić Čengić  je redovna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku žurnalistike. Predaje Teoriju informacija, Printano novinarstvo, Istraživačko novinarstvo, Medijsku kulturu i Medije i međunarodnu politiku. Rođena je u Visokom gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirala, magistrirala i doktorirala na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Objavila je dvanaest knjiga o medijima. Njen akademski vijek  je dug dvadeset i tri godine. U profesionalnom novinarstvu je radila deset godina.  Bila je novinar, urednik i dopisnik u listovima „Oslobođenje“, „Naši dani“, „Preporod“, „Ljiljan“, „Muslimanski glas“ i „Odsjek“. Pored toga ostvarila je radni angažman na Radio Sarajevu i TV Sarajevo.  

Stanje medija i stanje nacije

Kakvo je stanje u medijima u Bosni i Hercegovini?

„Ja sam u samim medijima bila preko 10 godina. Cijeli moj život je na neki način povezan sa medijima. Što bi se reklo odrasla i ostarila sa medijima“, započinje ovaj  razgovor profesorica Fejzić-Čengić.

„Na početku želim istaknuti da su moje refleksije šire od onoga što bi svakom novinaru odgovaralo. Radila sam u sistemu novinarstva u staroj državi, Jugoslaviji. U tom sistemu rada postojao je veliki red. Možda je to nekad izgledalo i kao previše reda, ali se jasno znalo ko kosi, a ko vodu nosi“.

Fejzić-Čengić pojašnjava da je prostor novinarstva u bivšoj državi bio jasno definiran.

„Novinar je počinjao kao saradnik broj četiri. Sljedeća stepenica  napredovanja je bila uslovljena sa dvije godine rada da bi dobili naziv novinar  broj tri. Da bi došli na funkciju koja se označavala sa titulom broj dva trebale su vam još dvije godine rada. Zatim su slijedile još četiri godine rada kao saradnik broj jedan i kao običan saradnik. Vi ste morali odraditi osam godina u medijima da bi došli na poziciju elementarnog urednika. Ista takva gradacija je bila i u uredništvu. Četiri faze i osam dodatnih godina da bi postali samostalan urednik“.

Prema njenim riječima ova ljestvica uzrastanja i napredovanja u novinarstvu je ključna za spoznaju razlike između novinarstva u tom sistemu i ovog današnjeg.

„Nedavno sam vidjela da je jedan moj student, koji je lani završio studije, postao urednik za tri mjeseca“ sa nevjericom spominje Fejzić-Čengić.

„Ovim hoću da iskažem, kao osoba koja je radila u oba sistema i posjeduje dosta iskustva sa medijima, svoju skepsu oko toga da je nemoguće bez iskustva postati dobar novinar ili urednik. To je taj nedostatak kičme današnjih medija u Bosni i Hercegovini i tavih je jako puno“.

Šta je sa ratom, ratnim novinarstvom i koliko je rat uticao na naše medije?

„Ono što se događalo u ratu je ratno novinarstvo. Ovdje ga ne bih previše stavljala u prvi plan, sa svim njegovim aspektima bijele, sive i crne propagande što je sasvim normalno i logično za zemlje u ratu. Više bih voljela govoriti o postratnom stanju medija.

Ono se može deklarirati kao jedan nagli i snažni iskorak u svjetske tokove. Za takvo nešto mi smo bili potpuno nepripremljeni. Svi svjetski mediji su se razvijali korak po korak. Pratili su sve tekovine u ekonomiji, politici, finansijama, akademskim i obrazovnim tokovima. U tom momentumu, mi smo iz rovova  i ratnih uniformi uskočili u/na internet“.

„Neosporan je naš trud da stignemo druge i te stvari su se morale desiti zbrzano. Bilo je to nasilno uskakanje u tehnološke tokove koji su takvi da jednostavno traže da to prihvatite ili propadnete“.

Nastavljući razgovor, profesorica kaže da je posljednjih dvadesetak godina obilježio jedan zanimljiv proces.

„Prvo su dominirali, pod jakim uticajem visokih predstavnika, državni mediji i to je bilo karakteristično za sve platforme. Kako je vrijeme odmicalo i broj medija je kvantitativno rastao.  U jednom trenutku do dvije hiljaditih Bosna i Hercegovina je imala više od pet stotina medija.

Takav broj je, objektivno govoreći, dovoljan za zemlje poput Italije.

Danas imamo broj medija koji je proporcinalan našem društvu. Ovi koji su najpopularniji u našoj državi su pokrili tržište, tokove novca i mogućnost apsorpcije svih medijskih sadržaja kod  publike koja, uz dijasporu, nije veća od pet ili šest miliona“.

Online je temelj 

Online mediji su u nezaustavljivom rastu. Kakvo je stanje u tom segmentu bh. novinarstva?

„Online platforma je danas prvi izbor ako želite pokrenuti medij. To je jedna predominatna sfera koja gazi svu konkurenciju pred sobom“.

Ipak, prema njenim  riječima, danas je to sve spojeno.

„Nemoguće je imati radio ili TV stanicu, a da nemate dostupnu online verziju. To je sve uzrokovano zahtjevom za dostopnošću koja je postavljena na 24/7, a sve zbog ubrzanja načina života. Ako to ne ispoštujete, šanse za uspjeh su jako male“.

Mediji su onakvi kakvo je društvo. Da li je to istina?

„Danas je jako potrebno da se kritički govori više o medijima nego o njihovim konzumentima jer oni za mnoge stvari nisu krivi. Poznato je da većina trendova potiče od elita, urednika i novinara, a ne  od širokih masa.

Mi trebamo priznati sami sebi da se kod nas još prepliću tokovi složene država Bosne i Hercegovini i postratni i postgenocidni  tokovi društva“.

Ističe  da Bosna i Hercegovina još ima i dječijih bolesti u medijskom smislu te riječi. Napominje i da jako puno privatnih medija uopće ne zaslužuju imati subjektivitet.

„Naši mediji nemaju svjetski ABC monitoring medija. Takva praksa monitoringa je uobičajena u zapadnim medijima. Tu trebaju biti objavljene informacije koje su od javnog značaja. Mora se znati u čijem je vlasništvu medij, ko su mu saradnici, kojom problematikom se bavi i koliki je kapital kojim raspolaže.

U nas je to još jedna posebna vrsta džungle gdje nemamo uređene ni impressume dosta medija. Takve stvari u svijetu su nezamislive“.

Komentirajući regulatore medijskih sfera, a to su u nas Vijeće za štampu i RAK, Fejzić-Čengić kaže da ni oni nisu na visini zadatka.

„Naša država nema ni ministarstvo medija, a ni zakone o medijima. Tu je samo zakon o javnom servisu koji nam je nametnut i zakon o kleveti.

Praksa u Evropi je da javne televizije i radijske stanice postoje da bi njegovale i čuvale vlastitu kulturnu baštinu. Ostatak svijeta se vodi američkom logikom da su najvažniji mediji, privatni mediji. To mogu raditi zemlje sa visokim korporativnim  i intelektualnim kapitalom“.

Za sebe kaže da je stara škola i da je pristalica evropskog tipa.

„Dobro je da imamo javne servise i moramo ih imati po zakonu. Uzimajući obzir kakvi smo kao zajednica i društvo, mi ne bi čak ni osjetili potrebu da ih trebamo imati jer ne shvatamo njihovu važnost“.

Prema njenom mišljenju približavanje Briselu može doprinijeti napredovanju javnih servisa i to je dobro.

Podružnice korporacija 

Na bosanskohercegovačkom medijskom nebu imamo i medije koji su podružnice svjetskih medijskoh korporacija.

„Dešava se da ključni mediji na ovim prostorima postaju oni koji dobiju donacije međunarodnih korporacija. Takve korporacije dođu i pokupuju pismene novinare i to je početak kraja“.

Prema njenom  mišljenu takve korporacije i kapital traže  da se na prvom mjestu zastupaju njihovi interesi.

„To je istina, ali ona slabo spominjana. Mi nemamo dovoljan broj medija koji njeguju bosanskohercegovačke interese.

Rekli smo da su mediji ekvivalent društvu. Mogu li oni na neki način određivati kurs rada našim političarima?

„Taj nedostatak  medijskog izvještavanja o nacionalnim interesima se najbolje ogleda po pitanju izlaska države na naše granice. Neko će reći da je to isključivo pitanje politike, ali mislim da mediji imaju jako veliku ulogu u tome. To su elementarne stvari. Da mediji nisu jalovi, kao i politika, oni bi napravili javni pritisak na odgovorne ljude da se to uradi“.

„Ovakva politika koju političari plasiraju preko svojih medija glasnogovornika postala je sumorna. Cijelo društvo kod nas, a mediji pogotovo na neki način rade na principu EKG-a“.