Odgovornost leži na evropskim liderima da donesu odluku da li ce djelovati nezavisno na globalnoj pozornici ili se pridružiti nekoj od strana. Eventualna odluka može imati strateški značaj za održivost Evropske unije.
Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
Rat u Ukrajini i dalje bijesni. Bez obzira na najave kontraofanzive koje bi trebale dovesti do sloma ruskih snaga i povratka okupiranog teritorija, stručnjaci upozoravaju da je situacija i dalje izuzetno teška. Za sada, pokušaji ukrajinske vojske da povrate izgubljene teritorije nailaze na snažan otpor i pokazuju vrlo ograničen uspjeh na bojnom polju. Zapadne sile, na čelu sa SAD, odlučne su u svojoj namjeri da spriječe Rusiju u daljnjem širenju njenog utjecaja i teritorija putem vojne agresije.
Iako većina zapadnih analitičara očekuje da će ukrajinska vojska, uz podršku moderne vojne tehnologije donirane od strane Zapada, uspjeti povratiti dio teritorije, nemali broj je i onih koji smatraju da će na kraju ipak Rusija prevladati. Ovakva razmišljanja imaju svoje uporište, posebno ako se rat u Ukrajini definira kao rat iscrpljivanja. U takvom ratu, Ukrajinci se bore protiv Rusa, dok Zapad nije direktno vojno angažiran, već pruža podršku Ukrajini. Ishod ovakvog rata zavisio bi o dva ključna faktora: relativnom broju stanovništva i ravnoteži snaga artiljerijskih oruđa. Trenutno, Rusija ima značajnu prednost u broju stanovnika sa populacijom koja je za nekih 100 miliona ljudi brojnija od ukrajinske. Također, artiljerija igra ključnu ulogu u ratovima iscrpljivanja jer osigurava dugotrajne napade što može dovesti do dominacije na bojnom polju. Prema nekim analizama Rusija pokazuje i nadmoć u artiljerijskim sistemima – ruske snage ispaljuju najmanje pet puta više različitih projektila/granata u odnosu na ukrajinske snage. Zapad nema mogućnost da pruži dovoljno artiljerijskog naoružanja Ukrajini kako bi se uspostavio balans snaga sa ruskom vatrenom moći. Ovo se pokušava kompenzirati slanjem ograničenog broja preciznih artiljerijskih oruđa koja uspješno mogu gađati metu sa velike udaljenosti.
Sa druge strane, jasno je da će rat vjerojatno nastaviti, za sada bez izgleda za postizanje održivog mirnog rješenja. Situacija u Ukrajini je izuzetno kompleksna, a teško je predvidjeti kada ili čak da li će doci do održivog mira. Ako i dođe do nekog primirja vrlo vjerovatno je da će sporadična izbijanja nasilja trajati još godinama.
Što se tiče mirovnih inicijativa sa Zapada, za sada se čini da ne postoje ozbiljni razgovori o tome, barem ne unutar Bidenove administracije - čija uloga u ovom sukobu je, ipak, ključna. Ovo može da upućuje na to da se kontinuirani sukob u Ukrajini može iskoristiti (ili se već koristi) za neke strateške američke ciljeve u Evropi. Ovakva taktika nije nepoznata u praksi. Možda bi neka dublja analiza konflikta u Siriji otkrila pozadinu nastojanja da se politički i ekonomski destabilizira Turska. Iako je teško provlačiti jasnu paralelu između ova dva slučaja jedno je izvjesno: obje zemlje, Sirija i Ukrajina, će na kraju ostati razorene i disfunkcionalne marionetske države. Ipak, cilj ovog teksta nije da potencira određene teze prisutne u javnom diskursu, koje se lahko mogu protumačiti kao teorije zavjere. Umjesto toga, namjera teksta je da približi drugu stranu konflikta u Ukrajini koja možda nije tako direktno dostupna javnosti.
Ta druga strana se odnosi na moguću ekonomsku i političku destabilizaciju Evropske unije izazvanu ratom u Ukrajini, ili tačnije rečeno, pokušajem kontrole nad ekonomskim kapacitetom EU. Podsjećanja radi, Evropska unija predstavlja drugu najveću ekonomiju svijeta s BDP-om od 21,7 triliona dolara. Administracija predsjednika Bidena ranije je izrazila svoju posvećenost poboljšanju odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Kao dio tih napora, administracija je poduzela korake da ublaži napetosti suspendiranjem reaktivnih tarifa povezanih s dugotrajnim sporom između kompanija Airbus i Boeing. Međutim, postoji mogućnost da taj potez predstavlja samo dobru fasadu sa ciljem pridobivanja podrške evropskih zemalja kako bi se olakšalo postizanje nekih strateških ciljeva Sjedinjenih Američkih Država u Evropi.
Nije nepoznato da Evropska unija gaji strateški važne ekonomske odnose sa Rusijom i Kinom. Važnost dobrih ekonomskih odnosa sa Rusijom ne treba dodatno objašnjavati jer se oni, prije svega, odražavaju na energetsku sigurnost EU, trgovinsku razmjenu, investicije i slično. Međutim, sve ovo dugoročno dolazi u pitanje uslijed zaoštravanja i produbljivanja tenzija i sukoba u Ukrajini.
Sa druge strane, kriza u Ukrajini ili strateško narušavanje ekonomskih odnosa sa Rusijom dovodi do veće zainteresovanosti EU za jačanjem ekonomskih veza sa Kinom. Stoga, EU sada gaji duboko ukorijenjen interes u održavanju snažnih ekonomskih odnosa s Kinom, jer prepoznaje globalni ekonomski potencijal Kine. To je, između ostalog, vidljivo i u dokumentu "Strateška agenda za saradnju EU-Kina 2020", Sporazumu o ekonomskoj i trgovinskoj saradnji i drugim dokumentima EU. Međutim, SAD trenutno vode odlučan ekonomski rat sa Kinom iz sigurnosnih i drugih razloga. Ova konfrontacija se strateški oblikuje u dva glavna pravca: vojni i ekonomski. SAD izražavaju zabrinutost da bi Kina mogla premašiti njihova postignuća u tehnološkom razvoju, stoga poduzimaju napore kako bi ograničili transfer naprednih tehnologija prema Kini. Također, SAD sprovode politike i mjere koje imaju za cilj kontrolirati i ograničiti pristup kineskih kompanija i institucija naprednim tehnologijama koje bi mogle imati vojnu ili stratešku važnost. Ove mjere uključuju jačanje kontrola nad izvozom tehnologija, otežavanje pristupa kineskim investicijama u određenim sektorima, te provođenje rigoroznih inspekcija i provjere kineskih tehnoloških proizvoda i kompanija.
Sa druge strane, Kineski predsjednik je svjestan ovih aktivnosti i aktivno traži alternative u vidu drugih trgovinskih partnera kako bi Kina stekla pristup sofisticiranim tehnologijama koje mogu pomoći u njenom daljem tehnološkom razvoju i ekonomskom rastu. U tom smislu, svakako su joj zanimljive zemlje poput, recimo, Njemačke. Kina je uložila značajne napore u promicanju domaćih inovacija i istraživanja, te je pokrenula strategije usmjerene na razvoj ključnih tehnoloških sektora kao što su umjetna inteligencija, kvantna tehnologija, električna vozila i napredna proizvodnja. Ovaj globalno prepoznatljiv progres je veoma zanimljiv EU i njenim članicama koje zbog obostranih interesa postaju privlačan trgovinski partner Kine. Međutim, ova dinamika odnosa Kine i EU stvara značajne tenzije između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije.
Sankcije su jedan od ključnih alata koji koristi američka vlada kako bi sprovela svoje ciljeve u spoljnoj politici i izvršila pritisak na druge zemlje. Iako su one uglavnom usmjerene prema određenim ciljanim zemljama, kao što su recimo Iran, Rusija, Kina često imaju indirektne ili sekundarne posljedice za evropske zemlje i kompanije koje posluju s ovim sankcionisanim zemljama na legalan način. U mnogim slučajevima, EU i njene zemlje članice se nađu u klinču, jer njihove bliske ekonomske veze i zavisnosti čine ih ranjivim na uticaj ovih sekundarnih sankcija. Drugim riječima, EU se često suočava sa asimetričnom dinamikom globalnih igara moći SAD i njenim posljedicama.
Praksa sankcija koje imaju sekundarni efekat sve veću popularnost dobija i u američkom Kongresu kao način pritiska saveznika da svoje interese usklade sa američkim ciljevima u vanjskoj politici. Nedavni primjeri uključuju i slučaj sa plinovodom Sjeverni Tok 2, te druge slučajeve. Evropski lideri su veoma zabrinuti da bi Sjedinjene Američke Države mogle proširiti primjenu sekundarnih sankcija koje bi primarno ciljale Kinu ili da bi Kina mogla odgovoriti istom mjerom koja bi, također, uključivala sekundarne efekte, čime bi se Evropa našla zaglavljena u teškoj poziciji između dvije ekonomske super sile.
U kontekstu ovih izazova, EU se suočava sa potrebom navigacije u globalnom svijetu u kojem dinamika moći pokazuje tendenciju mijenjanja. Odgovornost leži na evropskim liderima da donesu odluku da li ce djelovati nezavisno na globalnoj pozornici ili se pridružiti nekoj od strana.
Eventualna odluka može imati strateški značaj za održivost Evropske unije.
 (1).jpg)
