Christian Schmidt je morao otići.
I samo on to nije znao, nije htio znati, nije htio razumjeti.
Od kako se oglušio o upozorenje iz Vašingtona da ne poseže za Bonskim ovlastima, pogotovo ne u stvarima koje su "trivijalne" i koje - ovako ili onako i na kraju - mogu riješiti institucije Bosne i Hercegovine, administracija Donalda Trumpa ga je jednostavno prekrižila!
Schmidt je od početka bio težak i nezgodan za saradnju.
Tigar od papira umislio je sebi da je lav s misijom spašavanja Bosne i Hercegovine, njenog preporoda, učlanjenja u NATO i Evropsku uniju.
Na tom uspjehu on bi se onda mogao vratiti na velika vrata u njemačku politiku i 'namiriti neke stare račune', posebno unitar svoje Kršćansko-socijalne unije iz koje je suptilno izbačen slanjem u Bosnu i Hercegovinu.
Svi koji su ga poznavali barem su jednom doživjeli neprijatnosti i poniženja od njega.
Plahovit, nesiguran, bez razrađenog vlastitog plana 'spašavanja BiH', bez jasne i čvrste podrške ikoga iz međunarodne zajednice, na kraju se morao pokunjiti.
A došao je na velika vrata. I nije krio svoja politička opredjeljenja. Djelom ih je redovno pokazivao.
Vrhunac mu jeste bio suspenzija biračke volje Bošnjaka ("na 24 sata") i efektivno povećanje diskriminacije Bošnjaka u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Ko prije nešto manje od četiri godine to nije razumio, a mnogi nisu, valjda će shvatiti nakon ovih Općih izbora.
Schmidt je došao s jasnom agendom promoviranja i učvršćivanja hrvatskih interesa u BiH.
Srpski zvaničnici, po nalogu Rusije, ali i uz vlastiti interes jačanja svog političkog programa, odmah su udarili na njega.
Za kratko vrijeme, Schmidt je postao nepoželjan sa obje strane Drine. A tome je ponajviše sam doprinio.
Njegov stabilni rat sa Miloradom Dodikom došao mu je glave.
Ali ne da je to pobjeda Milorada Dodika, već njegov poraz, rezultiran karakternim osobinama koje je najbolje demonstrirao u Goraždu prije skoro tri godine.
On je već dugo bio svjestan da ga SAD više ne žele.
Znali su i znaju to i Evropljani.
U početku su se zajedno tome snažno opirali.
Da je bilo po američkom stavu, Schmidt bi otišao odmah nakon što je nametnuo odluku o isplati novca u aferi Viaduct.
Koliko je to bila pogrešna intervencija, počinjemo jasnije uviđati sada, kako studiozno nestaju svi tragovi postojanja te opskurne firme.
Ipak, Schmidtov i evropski otpor kupili su mu neko vrijeme.
U njegov ured je iz penzije poslat poseban njemački diplomata, kako bi mu 'pomogao'. Na kraju, ni to nije pomoglo.
Kako Politicki.ba saznaje, zvanični Vašington je pojačavao pritisak da Schmidt ode ODMAH!
Jedan po jedan, saveznik visokog predstavnika se povlačio pred američkim argumentima, ali i Schmidtovim nesmotrenostima.
Na kraju je i Njemačka popustila.
Oni su uvažili argumente iz Vašingtona da se novi visoki predstavnik mora izabrati PRIJE IZBORA.
