Piše: Sead Numanović
Ministri vanjskih poslova Evropske
unije danas razgovaraju o zapadnom Balkanu.
Okupljeni uživo, dakle ne online, već „face
to face“, šefovi diplomatija evropskih država „razmijenit će mišljenja“ o
situaciji u našem regionu.
Ne očekuju se nikakvi formalni
zaključci. A i da ih bude, ne vrijede čitanja.
Trla baba lan da joj prođe dan!
Evropska unija naprosto je izgubljena.
Ekonomski div na globalnoj sceni, nije
ni politički patuljak!
Njeni najviši zvaničnici u jedva
nekoliko mjeseci, doživjeli su teška politička i druga poniženja izvan okvira
Evropske unije. Svi smo mogli gledati snebivanje Josepa Borella, šefa evropske
diplomatije u Moskvi. Još je gore bilo u Ankari, kada je predsjednik Evropskog
vijeća Charles Michel hladno ostavio predsjednicu Evropske komisije Ursulu von
der Leyen da stoji, dok je on sjedio u stolici uz predsjednika Turske.
Taj je detalj otkrio ne samo stanje EU
prema vani, već i odnose unutar institucija iste te Unije.
Oni su, očito, prepuni spletki i
intriga, podmetanja nogu, zluradog ismijavanja... jednom riječju, više nego nezdravi.
Države koje danas raspravljaju i o
Balkanu, međusobno se trve, podmeću nogu jedna drugoj, ne haju za dogovorene i
potpisane principe...
Sve izgleda kao ogromni čir koji samo
što nije pukao.
Ne treba očekivati raspad EU. Previše je
ekonomskih interesa prepleteno kroz tu instituciju da bi onda mogla tek tako
šaptom nestati.
Unija je u pat poziciji.
Niti može postati (sve
centraliziranija) federacija, niti se može raspasti. Kompromis njenih lidera je
jedina realna opcija. Ali će se na njega još (dugo i dugo) čekati.
Unutar EU i formalno je započeo
dijalog o budućnosti. U opticaju su već brojne ideje. Većina ih je već viđena.
Jedna od mogućnosti, koja se tiče
direktno nas, jeste prijedlog, koji dobija sve više zagovornika, da se u
institucijama EU proširenje ne prati uz obavezan konsenzus svih.
Do sada je svaki korak na tom putu bio
praćen pristankom svih članova Evropskog vijeća, vrhovnog tijela EU kojeg čine
šefovi država ili vlada Unije.
Sada je prijedlog da se o proširenju
tako ne odlučuje.
Država koja želi u EU, ako se ovaj
princip prihvati, sada bi nove faze u tom procesu započinjala nakon
natpolovične-kvalificirane većine država EU koje bi glasale za to.
Praktično, to bi onemogućilo da, na
primjer, Hrvatska, blokira napredak Crne Gore, Srbije ili Bosne i Hercegovine,
kako to radi sada Bugarska u slučaju Sjeverne Makedonije.
Takav način odlučivanja bio bi mali,
ali ogroman iskorak za EU.
Ona je sve češće i sve brutalnije,
talac država članica.
Zasigurno, jedan od najodvratnijih
primjera je insistiranje Kipra da se na „crnu listu“ stavi Recep Tayyip
Erdogan, predsjednik Turske, pa da se onda pomogne građanima Bjelorusije koji
mjesecima neumorno i uporno protestiraju protiv diktature Aleksandra Lukašenka.
I upravo ova nesretna epizoda ogoljuje
EU do kosti.
Njene su institucije toliko slabe da
ih može ucjenjivati i jedna suluda bugarska postavka da Makedonci kao narod ne
postoje i da je njihov jezik – bugarski.
A pokazuje i ko sve čini istu tu EU!
Kada vidimo šta radi, dakle, Kipar,
Bugarska, Janez Janša s svojim „non-paperom“... onda je zorno da oni nisu ništa
posebno gori od nas.
U čemu je razlika između Viktora
Orbana i Milorada Dodika?!
